APSTRAKT: U ovom radu data je kraća istorija rudarstva na istočnoj strani Kopaonika. Pregled istorije rudarstva prati razvoj ove delatnosti od Rimljana, preko Sasa i srednjeg veka, za vreme vladavine Turaka na istočnoj strani Kopaonika do kraja XVII veka, uz pauzu od nešto više od 200 godina, ponovnog aktiviranja rudarske delatnosti tokom XX veka, pa sve do današnjih dana. 

RudarstvoRJ 5

Rudno blago Kopaonika bilo je poznato još u predantičko doba. Ova planina već svojim imenom skreće pažnju na rudarsku tradiciju jer ime planine potiče od kopanja rude. Brojni toponimi sa ove planine kao što su: Suvo Rudište, Samokovka, Rudnica, Gvozdac, Kovači, svedoče o rudarskoj delatnosti koja je bila od davnina razvijena na Kopaoniku.

 U vreme Rimljana počinje intenzivno iskorišćavanje rudnog blaga sa prostora Kopaonika, zbog čega je ovaj kraj bio rano uključen u rimski vojni upravni sistem. Rimljani su veoma brzo upoznali rudno bogatstvo Kopaonika, i eksploatacija rude je započela verovatno već zadnjih decenija I veka n. e. Oni su koristili rudno blago ovoga kraja do samog raspada Imperije, što svedoče, i danas, mnogi ostaci rudarskih građevina, potkopa, jalovišta, prališta i topionica, na osnovu kojih se u glavnim crtama može rekonstruisati veliko angažovanje Rimljana na eksploataciji rude.

 U Rimskom carstvu jedna od najznačajnijih rudarskih provincija bila je Gornja Mezija, koja je obuhvatala sadašnju teritoriju Srbije, pa i Kopaonik. U vreme cara Dioklecijana (284-305) došlo je do nove podele provincija po kojoj je prostor istočnog Kopaonika ušao u sastav provincije Dardanije. „Dardanski rudnici obuhvatali su širok prostor – od ibarskih rudnika, preko rudnika u slivovima Toplice, Binačke Morave, Moravice i Južne Morave do nalazišta u izvorišnom delu Timoka. U Dardaniji se najviše kopalo srebro sa olovom i zlatonosno srebro, a takođe su topljene rude gvožđa, bakra i žive”.1 Svakako da je većina od navedenih metala eksploatisana i na prostoru Kopaonika.

 Istočne padine Kopaonika, zapadno od Kuršumlije, sa mnogobrojnim šljakištima i rudokopima iz rimskog doba, imale su status carskih poseda, kao što svedoči olovni slitak iz sela Žuč sa pečatom „Mettalo imperatoris Augusti”.2 Rimski rudnici su bili povezani mrežom dobrih puteva. Tako su najverovatnije i istočnom stranom Kopaonika vijugali rimski putevi kojima su se kretala zaprežna kola, najčešće natovarena rudom iz obližnjih rudnika, ili raznom robom koja je bila neophodna za život u rudarskim naseobinama.

 Intenzivno iskorišćavanje rude na prostoru Kopaonika postepeno je zamiralo uporedo sa raspadom Rimskog carstva, naročito zbog pustošenja koja su činila varvarska plemena u vreme Velike seobe naroda.

 Srbi su, po svoj prilici, naseljavajući balkanske prostore doneli određena znanja o rudarenju i metalurgiji, o čemu svedoči i slovenska rudarska terminologija iz tih starih vremena. Može se reći da su Srbi po doseljavanju na ove prostore imali samo jednostavnu metalurgiju gvožđa.3

 U vreme vladavine kralja Uroša I (1243-1276) sa dolaskom nemačkih rudara – Sasa, najverovatnije iz Ugarske, širom Srbije ponovo je oživelo rudarstvo, pa i na prostoru Kopaonika, gde je ruda, kako smo već videli, vađena još u rimsko doba.

 Nije sasvim pouzdano utvrđeno kad su se i pod kakvim okolnostima Sasi našli u Srbiji. Smatra se da su došli iz Erdelja, bežeći pred tatarskom najezdom (1241/42), ali postoji i pretpostavka da ih je u Srbiju pozvao kralj Uroš I, obećavši im privilegije i slobodno delovanje. Međutim, sudeći po jednoj Uroševoj povelji, sigurno je da su Sasi bili u Srbiji 1254. godine.4 U Srbiji su mogli tražeći rudu da idu tragom Rimljana, jer je rudno bogatstvo bilo poznato i eksploatisano, ali je sve prekinuto u doba naseljavanja Slovena.

 Sasi su kralju Urošu I mnogo pomogli u pronalaženju novih nalazišta metala širom Srbije. Smatra se da su se oni najpre doselili u okolinu Mojkovca. Kako su Sasi sve intenzivnije tragali za rudama, tako su se oni širili iz područja Mojkovca prema Rogozni, Kopaoniku, Kosovu, Rudniku i Podrinju. Kopaonički rudarski basen obuhvatao je više rudnika, kako na zapadnoj tako i na istočnoj strani ove planine, i jedan je od najznačajnijih basena u srednjovekovnoj Srbiji.

Posle Maričke bitke (1371) i Kosovskog boja (1389) nad Srbijom se nadvila velika opasnost od Turaka. Međutim, na prostoru Kopaonika u vreme vladavine kneza Stefana Lazarevića (1389-1427) od 1402. godine despota, koji je odlučno radio na privrednom napretku svoje zemlje, on je preduzimao i mnoge mere da ojača proizvodnju ruda i na taj način poveća državne prihode i obezbedi uslove za odbranu, ali i za plaćanje vazalnih dažbina Turcima. Da bi uspostavio red i skladne odnose u sferi eksploatacije rudnog blaga, njegove prerade i prometa 1412. godine doneo je Zakon o rudnicima. U vreme despota Stefana ne samo da se nije sticao utisak zamiranja, već, naprotiv, na prostoru Kopaonika eksploatacija rude postala je još intenzivnija, i to ne samo u starim rudnicima, kao što su Novo Brdo, Srebrenica, Trepča, Janjevo, već i u novim rudnicima koji se javljaju u ovom periodu poput Zaplanine, Livada, Belog Brda. Ovi rudnici su imali male dubrovačke kolonije, koje su bile povezane s Novim Brdom. Eksploatacija rude na Kopaoniku dostigla je vrhunac u doba despota Đurđa Brankovića (1427-1455). Najviše je eksploatisana srebrna, olovna i gvozdena ruda.

 O radu ovih kopaoničkih rudnika profesor Momčilo Spremić kazuje: “U blizini Novog Brda radilo je Janjevo, a u susednoj Prištini vršeno je prečišćavanje metala, odvajanje zlata od srebra. Trepča je takođe bila aktivna, a severnije je počinjala rudama bogata kopaonička oblast, s više malih rudarskih mesta. Na desnoj obali Ibra bila je Plana, zatim Ostraća, istočno Kovači, a južno Koporići. Novi rudnici bili su Zaplanina, Livada (Livađe) i Belo Brdo, na istočnoj padini Kopaonika, kao i Belasica, u izvorišnom toku Laba. Prva dva se javljaju u izvorima od treće decenije XV veka, a Belo Brdo od 1438. godine. U jednoj dubrovačkoj sudskoj ispravi iz 1446. pominje se Livada zbog nekog ukradenog novca, a Belo Brdo je 1452. imalo Dubrovčanina kneza. Belasica se javlja u izvorima od 1423, a najveća proizvodnja bila je između 1429. i 1448. Svi kopaonički rudnici imali su male dubrovačke kolonije, koje su bile povezane s Novim Brdom. U knjizi Mihaila Lukarevića navodi se jedan dužnik „iz Livade“ i jedan „iz Belasice“. Iako je proizvodnja u kopaoničkim rudnicima bila relativno skromna, ipak je dostigla veći razvoj u doba despota Đurđa nego ikada ranije“.5

 Većem unapređenju rudarstva na prostoru Kopaonika u prvoj polovini XV veka doprinela je činjenica da je na evropskom tržištu i dalje vladala velika nestašica plemenitih metala, ispoljena još od sredine XIV veka. Kao i ranije, povećana potražnja plemenitih metala dala je, posredstvom Dubrovčana, snažan podsticaj proizvodnji srpskih i bosanskih rudnika. To uveliko dolazi do izražaja u intenzivnom traženju novih rudnih nalazišta. U to vreme u Srbiji se, jedan za drugim , otvaraju rudnici, uglavnom u već poznatim rudarskim basenima, i to na prostoru istočnog Kopaonika Zaplanina – 1400, Livada (Livađe) – 1405. i Belo Brdo – 1438. godine.6 Iako se Belo Brdo u dubrovačkim izvorima prvi put pominje tek 1438. godine, ipak ima indicija da je ovaj rudnik počeo sa radom nešto ranije.7

 Posebno je bio značajan izvoz srpskog srebra. Godine 1422, samo preko Kotora i Dubrovnika za Veneciju, Grčku, Egipat i Levant, izvoz našeg srebra iznosio je petinu ukupne evropske proizvodnje i imao vrednost od oko 100.000 mletačkih dukata.8

 Svi kopaonički rudnici imali su male dubrovačke kolonije. Tako i oni sa istočne strane ove planine. Prema poveljama srpskih vladara, Dubrovčani su uživali sudsku eksteritorijalnost. Tu povlasticu potvrdio im je i despot Đurađ Branković. Parnice među samim Dubrovčanima vodilo je njihovo sudsko veće koje se sastojalo od tri člana, od kojih je jedan bio predsednik sudskog veća i zvao se „konzul“, a druga dvojica „sudije“. Dubrovačka vlada je za svaki spor u srpskim mestima određivala sastav tročlane komisije. Tako imamo podatke da su u kopaoničkom rudniku Zaplanini imenovane dve sudske komisije, jedna 1429. i druga 1452. godine.9 Ovo nam ukazuje da je u pomenutom rudniku postojala dubrovačka kolonija i da je ovaj rudnik intenzivno radio tokom cele vladavine despota Đurđa.

I pored oskudne dokumentacije o našem rudarstvu ipak je ostalo nekoliko podataka o velikim nesrećama koje su privukle pažnju ondašnjih letopisaca. Zato se ne može ni naslutiti koliko je bilo onih manjih i pojedinačnih nesreća o kojima nije ni pisano ili nisu sačuvani izvori koji su o njima govorili. Najstariji poznati podatak odnosi se na požar u kopaoničkom rudniku Zaplanini gde je 1429. godine požar izazvao tragediju rudara. Izgleda da je u ovom rudniku opasnost od zapaljivih gasova bila izrazito velika, jer je nekoliko decenija kasnije, tačnije 1504. godine, opet zabeleženo: „Upali se ceh zaplaninski i pomori rupnike“. Međutim, među najčešćim uzrocima nesreća u ovom periodu bilo je i urušavanje zidova ili hodnika uz redovno stradanje manjeg ili većeg broja rudara.10

O radu u rudnicima i nesrećama rudara kod Spremića nalazimo sledeće: „Rad u rudarskim jamama bio je izuzetno težak. Krivudajući kroz zemlju kako je krivudala žica, bile su uzane, prave jazbine, u kojima se čovek mogao uspraviti samo na nekim mestima; inače, kopalo se klečeći, sedeći, pa čak i ležeći... Ali zato je stalno pretila opasnost od požara. Godine 1432. izbio je u Zaplanini, a 1459. došlo je do rušenja („širine“), od čega „pogiboše mnogi ljudi“, tako da mnogi „i ne znadoše se“.11

U zapadnom delu Toplice Bele Crkve (današnja Kuršumlija) se najpre javljaju kao manastirski trg, kakvih je bilo gotovo uz svaki stari manastir. Kao trg, Bele Crkve su zabeležene u dubrovačkim aktima još 1280. godine. To poslovno mesto najpre su posećivali Kotorani, a već krajem XIII veka su obilazili i Dubrovčani. Kao trgovište u funkciji kopaoničkog rudarstva, Bele Crkve se javile nešto kasnije. Pretpostavlja se da su preduzele dotadašnju ulogu Livada (današnje selo Livađe kod Brzeća). Na značaju ovaj trga je dobio posebno od 20-ih godina XV veka, kada su proradili mlađi kopaonički majdani (rudnici) na istočnoj strani. Posle konačnog zauzimanja Kosova (1455), Turci su poseli rudnike u srednjem delu kopaoničke oblasti 1457. godine. Od tada Bele Crkve postaju glavna pijaca srebra srednjekopaoničkih majdana, pre svega Zaplanine, Belasice i Belog Brda.12

U Bele Crkve kopaonički rudari i metalurzi su dovozili proizvode rudarstva, od kojih je bilo najtraženije srebro. U dokumentima Bele Crkve se pominju u međusobnim pozajmicama Dubrovčana koji su ovde trgovali. Kako se tom prilikom pominje fino, prečišćeno srebro, biće da je u Belim Crkvama bilo majstora koji su odvajali srebro u glamskoj kombinaciji sa zlatom odnosno sa olovom. Izgleda da su dubrovački trgovci bili stalno nastanjeni u Novom Brdu a da su u Bele Crkve dolazili povremeno, zarad kupovine i izvoza proizvoda rudarstva, u prvom redu srebra.13

Za vreme despota Đurđa Brankovića, u južnom delu srpske države, Turci su uveliko ometali izvoz srebra čak i pre nego što su postali gospodari rudarskih oblasti. Posle prvog pada Despotovine (1439) čuvali su prolaze, pretresali karavane i pronađeno srebro oduzimali. Ni posle obnove Despotovine 1444. godine, Turci nisu dozvoljavali izvoz srebra iz Prištine i Trepče, pa je despot Đurađ tada savetovao Dubrovčane da ga izvoze tajno i obazrivo kako se ne bi saznalo. Dubrovčani su tajni izvoz srebra nastavili i posle pada Despotovine 1459. godine.

„Bele Crkve bile su veoma pogodne za krijumčarenje belog plemenitog metala, jer su se Osmanlije u Novom Brdu, Trepči i Prištini uspešno bavili izvozom plemenitih metala iz Srbije. Put šverca vodio je 70-ih godina XV stoleća iz Belih Crkava u Novi Pazar, takođe novi trg ali znatno većeg značaja, sa stalno nastanjenim dubrovačkim

trgovcima. Dragić Vujanović i Cvjetko Radosalić, zvani Mišeta, osnovali su trgovačko društvo za iznošenje srebra iz Belih Crkava preko Sjenice za Dubrovnik. Jedan dubrovački švercer, Vukan Delemetić, takođe je prenosio srebro preko Kopaonika u pravcu Stare Raške; jednom (1478), na putovanju za Novi Pazar, izgubio je 11 od 16 kesa u kojima je bilo šest libri finog srebra. Cena ovoga je, tada u Novom Pazaru, iznosila osam dukata i 16 dubrovačkih dinara (groša) za libru. Cvjetko Radosalić, zvani Mišeta, žalio se u Dubrovniku na proneveru pet većih komada srebra iz Belih Crkava što je dato da ih prenese Vukanu Delemetiću u Novi Pazar; u tom srebru bilo je pet libara, pet unči i pet aksađa. Isporuke, kao što se vidi, nisu bile velike, jer su morale biti sakrivene, i iznosile su oko dva kilograma u jednom prenosu“.14

Prokrijumčareno srebro kopaoničkih rudara, topioničara i čistilaca u Belim Crkvama bilo je jeftinije u Novom Pazaru nego u drugim mestima Srbije toga vremena. Krijumčarski kanal iz Novog Pazara vodio je dubrovačkim drumom na Pljevlja pa u Dubrovnik, ili u Herceg-Novi ili na Foču, gde su Dubrovčani držali carinu i propuštali zabranjenu robu.

Po tvrdnji Hrabaka Trepčani, a naročito Novobrđani, su pored srebra, delimično i zlata, u Belim Crkvama preuzimali skupoceni crvac (libra je stajala pola dukata) i izvozili ga preko Dubrovnika u Firencu i Veneciju. Crvac je predstavljao živino jedinjenje (realgar), koje je služilo za bojenje vunenih i svilenih tkanina u jarko crvenu boju. Mada konkretnih dokaza za ovu tvrdnju u arhivskoj građi nema, ali kako je u ostacima rudače u Zaplanini pronađen cinabarit, uz koji je išao realgar žive, može se reći da su neki podgorički trgovci dovozili crvac u Dubrovnik 1455. godine iz Srbije, najverovatnije iz Belih Crkava.15

Kopaonička rudarska oblast bila je u srednjem veku i u prvim godinama turske vladavine prostor obimne i intenzivne rudarske delatnosti. Prema do sada poznatim činjenicama možemo reći da se rudarilo širom ove oblasti i da je rudarima bio poznat najveći broj izdanaka rude, koje su se u ono doba koristile. U srednjem veku stepen poznavanja rudonosnosti Kopaonika u pogledu ruda gvožđa, bakra, olova, srebra ili zlata, bilo je mnogo veće nego što je to danas. Mineralogija ruda i metalurgija njihovih metala u srednjem veku na kopaoničkim rudištima bila je na istom nivou kao i u drugim naprednim rudarskim zemljama. Tako, na primer, prilikom odvajanja srebra od olova kopaonički rudari su znali da li je neko srebro zlatonosno ili nije. U Krivoj Reci i dolini Rasine uzvodno od današnjeg Brusa u srednjem veku je vršeno prepiranje zlatonosnog nanosa i tom prilikom je dobijano čisto zlato.

Među ostacima stare rudarske delatnosti na Kopaoniku ne mogu se jasno odvojiti antički rudarski radovi od srednjovekovnih i onih iz turskog doba, pošto se ovde radi o neprekidnom rudarenju. Danas se pouzdano zna da su sva rudišta iz antičkog vremena ponovo aktivirana u srednjem veku, zato je i nemoguće na terenu izvršiti neku pouzdanu deobu na antičko, srednjovekovno i tursko rudarstvo.Međutim, možemo reći da je daleko najveći broj do sada otkrivenih rudnika i topionica na Kopaoniku nesumnjivo iz srednjeg veka.

Na osnovu dosadašnjeg istraživanja srednjovekovnog rudarstva u kopaoničkoj oblasti mogu se izdvojiti nekoliko rejona stalne rudarske delatnosti sa centrima ili trgovima u Plani, Kovačima, Brveniku, Zaplanini (Belo Brdo i Livada), Koporiću, Jelakcu, Belasici, Štavi, Boranačkoj reci i Trepči. Mi ćemo ovde posebno obratiti pažnju na rudarsku delatnost u Zaplanini, Štavi i Boranačkoj reci.

U srednjem veku Zaplaninom se zvao čitav onaj kraj na istočnim padinama Kopaonika, neposredno ispod Suvog Rudišta. Krajem XV veka pominje se naselje Zaplanina sa kadilukom, kome je pripadalo i susedno Belo Brdo. Po nekim podacima iz 1533. godine susedno selo Đerekare se nalazilo u predelu Zaplanine. Ovom rudarskom rejonu u to vreme morao je pripadati i trg Livada, odnosno najverovatnije današnje selo Brzeće, inače najveće središte topioničarske delatnosti na olovu u celoj planini Kopaoniku. Sada se Zaplaninom naziva samo izvorna čelenka Đerekarske reke, između Vojetina i Bećirovca.16

Po turskom popisu iz 1516. godine rudnici Plana i Zaplanina u nahiji Koznik imali su 570 domova sa pripadajućim selima. Zaplanina je imala 7 mahala s rudnikom. Žitelji 6 sela koja su pripadala rudniku uživali su povlastice rudara. Te godine bilo je 11 kuća muslimana, 191 kuća hrišćana, 19 udovica, tri neoženjena i jedan činovnik. Inače 7 mahala nosile su imena po sveštenicima: Mahala protopopa, mahala popa Bože, mahala popa Radonje, mahala popa Jovana, mahala popa Matije, mahala popa Jovana i mahala popa Stojana. U Zaplanini je postojala i dubrovačka kolonija od 14 kuća.17

U saobraćajnom i klimatskom pogledu ovo je bio najnepovoljniji rudarski kraj u celoj kopaoničkoj oblasti. Rudokopi su se nalazili na visinama od preko 1200 m (mestimično i preko 1700), a topionice na 1000-1700 m. Dobar deo godine ovde se nije moglo raditi na proizvodnji metala usled surovih klimatskih uslova. O teškim saobraćajnim i klimatskim prilikama zaplaninskog kraja ostalo nam je nekoliko karakterističnih beležaka od putnika koji su ovuda prolazili u XVI i XVII veku. Preko zaplaninskog rudnog rejona vodio je put iz Ibra u Toplicu. No i pored nepovoljnih uslova u ovoj surovoj oblasti rudarilo se veoma živo i dugo na proizvodnji olova, bakra, gvožđa, srebra i zlata. U celom ovom rudarskom rejonu otkriveno je do sada oko 2000 starih rudarskih rupa i 45 troskišta, mada i ovo još ne pokazuje stvarni obim rudarskih radova u ovom kraju.18

„U rudarskom rejonu Zaplanine pisani istorijski izvori znaju za tri mesta kao sedišta Dubrovčana, koja se u ovakvim oblastima uvek identifikuju sa središtima rudarstva. To su Zaplanina, Belo Brdo i Livada.“19

Položaj nekadašnjeg naselja Zaplanine nam je poznat. Ono je ležalo neposredno pod Vojetinom, sa starim i savremenim rudnikom olova, na sutoku potoka koji silaze sa Bećirovca i Vojetina. Nadmorska visina mu je iznosila 1100-1200 m. Još i sada se poznaju ruševine kuća, ostaci rudarske kule, groblje, crkvina i ostaci vodovoda sa zemljanim cevima gleđosanim iznutra.

Najznačajnije naselje rudara i topioničara u Zaplanini nalazilo se u sadašnjem selu Brzeću, na sastavcima Brzećke i Bele reke. Od njega je ostalo groblje, crkvište i jedna zidina, tek nedavno pronađena prilikom gradnje neke kuće. Naselje leži veoma povoljno prema okolnim rudnicima i topionicama, na sastavu dveju reka, kraj kojih su topile rudu 21 topionica olova, dve bakra i jedna gvožđa. Od najdalje topionice do naselja nije bilo više od čas hoda. Inače kao i svaki značajniji trg i ovaj je imao tvrđavu na visu zvanom Gradište, odmah iznad naselja.20

Možemo reći da je olovnih rudnika bilo i u neposrednoj blizini topionica: na Oštroj Čuki i Gradištu između Brzećke i Bele reke, kao i na desnoj strani Bele i levoj Brzećke reke. Ali ova rudišta po svoj prilici nisu mogla zadovoljiti rudom mnogobrojne okolne topionice. Ruda je ovamo prenošena sa drugih, daljih rudnika, upravo sa glavnog rudišta zaplaninskog rejona – Vojetina. Od oko 2000 starih rupa, otkrivenih do sada u zaplaninskoj oblasti, više od polovine nalazi se na Vojetinu, a oko Vojetina ima dva puta manje ostataka olovnih topionica nego u Brzeću. To znači da je najveći deo tamošnjih ruda stopljen u topionicama Bele i Brzećke reke, u doba cvetanja trga Livada, pre nego što su Zaplanina i Belo Brdo postali značajnija rudarska mesta, odnosno naselja Dubrovčana. Upravo razmeštaj topionica prema rudarskim radovima ukazuje da je trg Livada stariji, čak možda znatno stariji od naselja Dubrovčana u Zaplanini i Belom Brdu. Osiromašavanjem vojetinskog rudišta pogođene su najpre topionice u Brzeću, pa su se njihovi vlasnici pomerali bliže rudištu. Posle toga je uopšte i prestao razlog da postoji trg Livada. Rudarstvo se, kao što je to i prirodni proces, pomeralo iz nižih u više, planinske regione. Ako znamo da se trg u rudarskim mestima postavljao što je moguće povoljnije prema topionicama a tek zatim rudištima, da bi ih vlasnici mogli u svako doba nadgledati, a naročito kada se iz sirovog olova odvaja plemeniti metal, obično ili glamsko srebro. Kako današnje Livađe leži dosta udaljeno od topionica, a da i ne govorimo o rudnicima, zato i srednjovekovni trg Livadu ne treba tražiti u ovom selu već u današnjem Brzeću, gde se i sada nalaze seoske kuće.21 

Dakle, po tvrdnji Vasilija Simića srednjovekovni trg Livada se nalazio na teritoriji sela Brzeća a ne na prostoru današnjeg istoimenog sela Livađa. Istraživačka ekipa koju su činili arheolog Gordana Tošić, arhitekta Rajko Čubrić (Zavod za zaštitu spomenika kulture, Kraljevo) i geolog, Milan Trifunović (Narodni muzej, Kruševac) je tokom oktobra meseca 1998. godine sprovela istraživanje na prostoru sela Livađe na lokalitetu „Crkvište“ otkrili su devastiranu nekropolu sa masivnim, horizontalnim nadgrobnim pločama, a na potesu „Vignjište“ otkriveni su ostaci troskišta i zarušena stara rudarska okna. Kupasti oblik troskišta, zatim komadi opeke i sam naziv „Vignjište“ ukazuje na topionicu gvožđa.22 Ovi nalazi niti su potvrdili niti demantovali Simićevu tvrdnju. Zato pitanje da li se srednjovekovni trg Livada nalazio u Brzeću ili na prostoru sela Livađa treba da daju neka nova buduća sistematska istraživanja.

Prema pisanim izvorima u zaplaninskom kraju rudarilo se od početka XV do polovine XVII veka. Međutim, ovo nije period najživljeg rudarskog rada. U Brzeću i okolini jedno vreme su radile 24 topionice olova, a trg Livada, gde je prodavan metal, pomenut je samo dva puta kao sedište Dubrovčana (1403. i 1446). Pa i tada bez veze sa rudarstvom. Da je period najintenzivnijeg rudarenja iz XV ili XVI veka on bi se svakako više puta pominjao u dubrovačkim spisima. Zato se smatra da je rudarstvo oko trga Livade znatno starije, iz XIV ili XIII veka, da je počelo u dolini Brzećke reke pa se postepeno pomeralo prema planini, odnosno Zaplanini i Belom Brdu.23

Oko 8 km severno od Brzeća nalazi se rudarski revir Kriva Reka. Do sada su ovde poznati ostaci samo jedne topionice, na mestu zvano Vignjište u kojoj se topila ruda olova i gvožđa. Oko 2 km severoistočno i severozapadno od topionice nalaze se tri grupe starih rudarskih radova sa oko 100 rupa u kojima je otkopavana olovna ruda. U dolini Krive Reke ispirano je i zlato. Ovaj rudarski kraj je pripadao Brzeću, odnosno trgu Livada.

Što se tiče rudarskog rejona sa centrom u Štavi, zahvaljujući dosadašnjim istraživanjima, na ovom prostoru su pronađeni ostaci 7 topionica olova i dve gvožđa.

Mada još ni izdaleka nisu poznati svi rudarski radovi. Rudarsko naselje u Štavi se verovatno nalazilo ili na mestu današnjeg sela, na sastavcima Grašničke, Raičke i Viganjske reke, ili nepun kilometar nizvodno, oko crkve.

„Troskišta olovnih topionica leže u Lukovskoj reci i njenim sastavnicama. Kod Lukovske Banje ima dva troskišta, nešto preko 2 km uzvodno, u selu Mrča, nalazi se treće. Još četiri su na sastavcima Grašničke, Raićke i Viganjske reke“.24 Pored olovnih u Štavi su postojale i topionice gvožđa. Na potesu između Lukovske Banje i Merćeza pronađeni su ostaci jedne topionice gvožđa, ispod sela Kalimanci. Takođe gvožđe se topilo i u Trebinjskoj Reci, desnoj pritoci Lukovske reke južno od Banje. U Lukovskoj Banji radio je svojevremeno i jedan samokov, od koga su jedino ostala velika klješta i poluge raskovanog gvožđa duge 2 metra.

Na istočnoj strani Kopaonika, jedan rejon srednjovekovne rudarske aktivnosti nalazio se u slivu Boranačke reke, jedne od sastavnica Toplice. Ovde je do sada otkriveno 6 topionica olova na rastojanju od 3,5 km. Dve topionice su radile u Vitošu, jedna u Kovizlu i tri u Domiševini. Sve su topile olovnu rudu. Ali na istim postrojenjima radile su i topionice gvožđa. Jedno od tih troskišta zove se Vignjište. Na jednom troskištu u Domiševini nalaženo je mnogo olova u obliku krupnih pločastih komada, teških i po nekoliko desetina kilograma. To nam svedoči da je ovde rađeno uglavnom radi srebra, običnog ili glamskog, dok je olovo zanemarivano. Na osnovu ovoga bi se moglo zaključiti da je rudarstvo ovoga revira bilo veoma unosno. Do sada je pronađen mali broj rudarskih rupa koje su snabdevale rudom ovdašnje topionice. One se nalaze u planinskoj oblasti izvorišta Boranačke reke. Međutim, ovaj je teren samo ovlaš ispitan u pogledu stare rudarske aktivnosti.25

Za mnogobrojne stare radove na dobijanju ruda olova, bakra, gvožđa, srebra i zlata po prostranoj kopaoničkoj oblasti, bile su potrebne velike količine raznovrsnog gvozdenog alata, rudarskog i topioničarskog. Osim toga ova je oblast u srednjem veku u vreme intenzivnog rudarskog rada bila svakako gušće naseljena nego danas, pa su znatne količine gvožđa bile potrebne mesnom stanovništvu. Zbog toga se uz rudarstvo olova razvijalo i rudarstvo gvožđa. Rudarstvo gvožđa u kopaoničkoj oblasti, čak i u srednjem veku, kada je bilo najživlje, jedva da je zadovoljavalo vlastite potrebe. Kopaonički rudnici srebronosnog olova i bakra morali su za svoje potrebe otvarati i rudnike gvožđa. Ovo je bilo utoliko lakše što su se na licu mesta nalazili najbolji majstori rudarstva i topioničarstva u zemlji.

Kada je obustavljena proizvodnja olova, krajem XVII veka, po Kopaoniku se, prema Jirečeku, „mogao videti samo još po neki samokov“, što znači da su osnovne potrebe u gvožđu prestale, čim se ugasilo rudarstvo olova. Pored toga, pouzdano se zna da je za vreme Prve seobe Srba, krajem XVII veka, dobrim delom opustela kopaonička oblast.26

O skromnoj eksploataciji rude gvožđa svedoči i činjenica da jedva četvrtina svih do sada poznatih troskišta u Kopaoniku odgovara topionicama gvožđa. Od oko 12000 okana i potkopa, koliko je nabrojano u celoj kopaoničkoj oblasti, samo neznatan čak sasvim mali broj otpada na rudišta gvožđa. Prema tome, može se reći da je rudarstvo gvožđa u kopaoničkoj oblasti diktirano isključivo potrebama rudarstva olova i bakra. Jer čim je prestalo rudarstvo olova, ugasilo se i rudarstvo gvožđa.

Rudarstvo gvožđa u kopaoničkoj oblasti ostavilo je malo tragova i u toponomastici. Objašnjenje za ovu pojavu treba tražiti delom u malom obimu i značaju ovoga rudarstva, a delom i zbog nedovoljne proučenosti celog ovog kraja. Najčešći toponimi vezani za rudarstvo gvožđa su Vignjište i viganj. Tako su poznata tri troskišta koja se zovu Vignjištima. Jedno je u Boranačkoj reci (selo Domiševina), drugo u Krivoj Reci (istoimeno selo), i treće u Paljevštici (selo Brzeće). Takođe u donjem toke Brzećke reke postoji mesto sa nazivom Samokov. Kao i Viganjska reka ili Vignji koja je izvorni krak Lukovske reke u selu Štavi.27

Brzeće je bilo središte srednjovekovnog i turskog rudarstva na istočnim padinama Kopaonika, severoistočno od Suvog Rudišta. Pored mnogobrojnih troskišta olova našlo se i nekoliko troskišta topionica gvožđa. Rude gvožđa pretapane su i na nekim topionicama olova, kao što je bio slučaj u reci Paljevštici. Najveće troskište topionice gvožđa nalazi se na levoj obali Brzećke reke, iznad sela kod najviše strugare, na visini od 1110 m. Dugo je 48, a široko 25 m. Drugo troskište nalazi se na istoj reci, samo u donjem toku. Mesto gde se ono nalazi zove se Samokov. Poslednje troskište topionice gvožđa leži u Beloj reci, pritoci Dobrodolske reke. U gornjem toku Paljevštice, leve pritoke Brzećke reke, nalaze se tri troskišta. Najniže se zove Vignjište. Ono se sastoji od dve kupaste gomile od kojih je jedna visoka najmanje 4 m. Na vrhu se nalaze komadi opeke, karakteristični za topionice gvožđa. Troskišta su sačuvala svoj prvobitni izgled, što znači da nisu prekopavana radi olovnih odlivaka i kuglica, kao što je obično slučaj kod troskišta topionica olova. Opeke, naziv Vignjište i kupast oblik troskišta ukazuje nesumnjivo na topionicu gvožđa. Ovo isto važi i za troskište pod Srebrncem, u izvornom delu Paljevštice. I ovde se nalaze tri kupaste gomile troske, a oko njih ima opeke.28

Proizvodnja gvožđa u Brzeću služila je verovatno lokalnim potrebama, a naročito rudarstvu. Ovde su se snabdevali gvožđem rudari iz Zaplanine, Belog Brda i okolnih manjih rudnika. Postoji još jedno troskište topionice gvožđa u selu Krivoj Reci, na mestu zvanom Vignjište. Danas je još uvek nepoznato rudište koje je snabdevalo rudom gvožđa topionice u Paljevštici i Krivoj Reci.29

Jedno od središta rudarstva gvožđa nalazilo se svakako i u okolini Lukovske banje, duboko u brdima istočnog Kopaonika. Jedan od samokova je postojao kod Lukovske banje , gde je morala biti i topionica gvožđa. Topionica gvozdenih ruda morala je postojati i u izvornom delu Lukovske reke u sele Štavi, jer se jedna od sastavnica ove reke zove Viganjska reka. Dobro očuvano troskište topionice gvožđa nalazi se na levoj obali Lukovske reke, ispod sela Kalimanci. Još jedna topionica gvožđa radila je negde na Trebinjskoj reci, pritoci Lukovske reke, i to negde u gornjem toku reke.30

Usamljena topionica gvožđa nalazila se i u selu Domiševini, na Boranačkoj reci, jednoj od izvornih krakova Toplice. Ovde je do danas pronađeno 6 troskišta olovnih topionica. Na ušću Vranštice u Boranačku reku nalaze se tri troskišta, od kojih se jedno naziva Vignjište gde se svakako topila ruda gvožđa. Voda na kolo dovođena je iz dve reke. Kod troskišta se nalazi kupasto uzvišenje od 3-4 m. Po predanju tu je zakopana peć za topljenje rude. Levo od troskišta su neke zakopine, najverovatnije ostaci nekadašnjih drvenih kuća.31 Treba reći da na ovom prostoru nisu vršena neka ozbiljnija istraživanja a u vezi sa srednjovekovnom eksploatacijom ne samo rude gvožđa nego i olova.

Po nekim tvrdnjama sa dolaskom Turaka privreda u ovom kraju, a posebno rudarstvo, ponovo je zamrlo. Međutim, u novije vreme po nekim podacima može se doneti sasvim suprotan zaključak, i to da i posle dolaska Turaka u zoni Kosova i Kopaonika su nastavili da rade već spominjani stari rudnici: Novo Brdo, Trepča, Zaplanina, Belo Brdo, Belasica, Koporić...

U navedenim rudnicima kaže se da su kopanje rude na svoj trošak preduzimali vlasnici rudnika, odnosno delova. U slučaju Zaplanine zabeležena je podela na 68 delova, u kome su vlasnici delova rudnika, u drugoj polovini XV veka plaćali radnicima, odnosno rudarima od 1 do 3 aspre dnevno. Ovde se ruda vadila ne samo u letnjim mesecima već preko cele godine, o čemu nam govori i podatak da je u Zaplanini sneg pobio rupnike 1490. godine. To ukazuje na činjenicu da se ovde ruda vadila po potrebi i zimi. U Zaplanini su Turci, kao i u drugim rudnicima, uzimali desetinu srebra na ime državnog poreza.

Idući dubrovačkim drumom preko Kopaonika 1533. godine putopisac Ramberti je za kopaoničke rudnike naveo da ,, vade rudu za sultana i da mu donose velike prihode za vojsku i ratove“.32 Ova tvrdnja samo potvrđuje tezu da je rudarstvo na prostoru Kopaonika i u vreme Turaka bilo veoma intenzivno.                                           

Na osnovu jednog relativno kasno objavljenog turskog dokumenta u kome se daje pregled sultanovih prihoda krajem XVI i početkom XVII veka (1582-1623), grupa autora u delu „Staro srpsko rudarstvo“ tvrdi da je proizvodnja srebra u rudniku Zaplanini u vreme Turaka možda čak i povećana. Podaci iz pomenutog dokumenta ukazuju na činjenicu da je ovaj mali rudnik, u poređenju sa ranijim podacima, sada došao na prvo mesto među srpskim rudnicima, što predstavlja veliko iznenađenje. O tome govori podatak iz 1603. godine po kome je godišnji zakup ovog rudnika u akčama iznosio 27.600.000, a procenjena proizvodnja srebra u gramima 10.400.600. Za istu godinu se navode i druge stavke koje su za nešto ispod 28 puta manje od gore navedenih, i to godišnji zakup od 990.008 akči i procenjena proizvodnja srebra 373.068 grama. Zato se može pretpostaviti da ovaj drugi iznos, koji je za oko 28 puta manji od stavke osnovnog rudnika, najverovatnije odnosi na drugi rudnik koji je bio u blizini, ili su to bili prihodi od obližnjeg trga, a koji su odvojeno iskazani.33

Postoje sumnje da su procenjene količine proizvodnje srebra u ovom rudniku za 1603. godinu preterane i da ih treba smanjiti. Međutim, važna je činjenica da i polovina ili četvrtina procenjene količine za ovaj rudnik predstavlja veliku proizvodnju, posebno ako imamo u vidu da je to period za koji se smatralo da rudarstva na Kopaoniku gotovo više i nema.34

Zato možemo slobodno reći, evidentno je da rudarstvo u Srbiji opada tek u drugoj polovini XVII veka, na šta je poseban uticaj imao Bečki rat (1683-1699), koji je u periodu 1688-1690. godine zahvatio oblasti od Save i Dunava do Skoplja. Sa velikim razaranjima i pomeranjem stanovništva ovaj rat je doveo do toga da je prostor Kopaonika opusteo što je dovelo i do zamiranja rudarstva.

Posle pauze od gotovo preko 200 godina, krajem XIX i početkom XX veka započeta su nova istraživanja rudnih nalazišta na prostoru istočnog Kopaonika. Međutim, tek u periodu između dva svetska rata počinje ponovo da se eksploatiše ruda. Na prostoru rudnika Zaplanine prva značajnija rudarska istraživanja novijeg datuma organizovala je od 1927. godine jedna engleska kompanija. U ovom periodu prostor Zaplanine ponovo je oživeo, podignute su nove rudarske kolonije i nikla su nova naselja. Za potrebe rudarske delatnosti tokom 1936. godine napravljen je tunel dug 2,5 km, koji je služio kao glavna saobraćajnica za izvoz rude iz svih horizonata u rudnicima Zaplanini i Belom Brdu koji od tada predstavljaju tehnološku i proizvodnu celinu. Zbog boljih saobraćajnih komunikacija u dolini Ibra ovaj rudnik je počeo gravitirati Lešku, a kasnije Leposaviću i Kosovskoj Mitrovici. Za odvoz rude iz ovog rudnika 1937. godine izgrađena je žičara Belo Brdo – Lešak u dužini od 11,3km.

Rudnici Belo Brdo i Zaplanina u kojima se kopa olovno-cinkana ruda nalaze se na različitim nadmorskim visinama. Oba su otvorena u starom rudarskom prostoru Vojetina, oko pet kilometara jugoistočno od Pančićevog vrha. Zaplanina je viša i u njenom najvišem delu ulaz u okno je na nadmorskoj visini od 1425m, gde se nalaze stari otvori, danas gotovo nevidljivi jer su urušeni. Glavna rudarska okna, međutim, leže na visini od 1235 m, i do njih se dolazi rudarskim liftom iz nižeg dela rudnika, tj. Belog Brda.

Do Drugog svetskog rata ovde se ruda eksploatisala od 1937. do 1941. godine. U tom periodu proizvedeno je 183.690 tona rude odličnog kvaliteta sa 8,8% olova i 7,33% cinka.35 Posle rata proizvodnja u ovim rudnicima je ponovo obnovljena.

Po otvaranju ovih rudnika meštani iz okolnih sela se masovno zapošljavaju u njima. Ljudi su najčešće dolazili na posao pešice, putujući tri do četiri sata u jednom pravcu, dok su neki dolazili i iz vrlo udaljenih sela. Zato je Zaplanina, kao deo rudnika Belo Brdo, o svom trošku sagradila širok makadamski put od Mramora do svog revira, dug pet kilometara, koji je pušten u saobraćaj 1974. godine. Ovaj put je omogućio mnogo brže i lakše prebacivanje radnika autobusom, i to i iz najudaljenijih sela.

Zahvaljujući zapošljavanju ljudi u Zaplanini i Belom Brdu naglo je oslabilo, a u nekim selima ovoga kraja i prestalo odseljavanje njihovih meštana, čak je bilo i slučajeva povratka nekih ljudi jer tamo gde su bili otišli nisu uspeli da nađu odgovarajuće zaposlenje. Stalni i sigurni prihodi od rada u ovim rudnicima omogućili su značajan napredak seoskih domaćinstava. Grade se bolje kuće, dovodi voda i grade putevi. Mnogi od stanovnika okolnih sela stekli su penziju radeći u Zaplanini i Belom Brdu.

Zbog poznate političke situacije na Kosovu i Metohiji danas je u ovim rudnicima proizvodnja svedena na minimum i u njima trenutno radi manji broj ljudi iz okolnih sela, i to uglavnom ne toliko na kopanju rude već na poslovima održavanja. Međutim, sa rešavanjem političke situacije u našoj južnoj pokrajini očekuju se neophodna novčana sredstva zainteresovanih domaćih i stranih investitora koja bi se uložila u oživljavanje proizvodnje u ovim rudnicima bogatim olovom i cinkom, čime bi se omogućilo upošljavanje većeg broja ljudi sa ovih prostora.

Rudnik antimona Raičeva Gora otvoren je u prostoru istoimene planinske kose, visoke između 1300 i 1400 m, koja se nalazi oko 8 km južno od Blaževa i 2 km jugozapadno od sela Vitoša. Izgleda da je rudna ležišta ovog revira prvi otkrio Tiosav Novović. Rudnik je otvoren 1963. godine i radio je do 1967. godine, kada je zatvoren zbog pada cene ovog metala na svetskom tržištu.

U vremenu od 1971. do 1973. godine, vršena su nova, sistematska geološko-rudarska istraživanja, i to kako površinska tako i dubinska. Vodili su ih stručnjaci „Zajače“, na čelu je bio geolog Đokica Jovanović. U istraživanju su još učestvovali Marko Vujković, Branko Andrić, Ruška Popović, Vladimir Brkić i drugi. Proizvodnja u rudniku je obnovljena 1977. godine. Da bi je organizovali, došli su u pomoć inženjeri i tehničari iz Zajače. Među njima su posebnu ulogu imali Milorad Jović i Milojko Ilić. Osim istraživačkih radova, oni su obavljali i pripreme za eksploataciju i organizovali samu proizvodnju. Istovremeno s pripremama za otvaranje rudnika, građen je i pristupni put od Blaževa do Raičeve Gore. Istraživanjima koja su vršena do 1978. godine utvrđeno je da rudnik može raditi 40 godina , uz godišnju eksploataciju od 45.000 tona rude. Pri tome je od posebne važnosti činjenica da se na lokalitetima Ravno osoje i Svinjarac ruda može eksploatisati čak i površinskim kopom, što je vrlo rentabilan način eksploatacije i jedna od osobenosti rudnika Raičeva Gora, koji je inače potpuno mehanizovan rudarskom opremom iz Švedske. Da bi se rešio problem električne energije, rudnik je svojim sredstvima sagradio dalekovod dužine 12km od rudnika Belo Brdo. Gotovo istovremeno sa izgradnjom pristupnog puta od Blaževa do rudnika građene su i lokalne saobraćajnice, telefonska linija, vodovod i druga neophodna infrastruktura. Sa dva horizonta, 1220 i 1175 m, ruda se spuštala do mesta flotacije, gde se nakon flotiranja, sa 25-30% metala u koncentratu, tovarila u kamione i vozila u topionice u Zajači.36

Rudnik Raičeva Gora je preporodio niz sela ovoga kraja. Veći broj seljaka počeo je da se zapošljava u rudniku, a najviše iz sela Kovizla, Radunja i Vitoša. Uspostavljen je stalni autobuski saobraćaj koji je omogućio brži prevoz radnika od sela do rudnika a ujedno i vezu sa autobuskim linijama koje su išle iz Blaževa. Narod je brzo shvatio da mu rudnik pruža niz mogućnosti, a posebno u plasmanu poljoprivrednih proizvoda i lakšem snabdevanju mešovitom robom u rudarskoj prodavnici. Zahvaljujući rudniku veliki broj mladih ljudi je ostao u ovim planinskim selima i osetno se smanjilo iseljavanje ovdašnjeg stanovništva u gradove i plodna nizijska područja.37

Kako je rudnik Raičeva Gora postao najznačajnija radna organizacija u istočnoj podgorini Kopaonika, neki stručnjaci su planirali da se u Blaževu, koje se nalazi u istoimenoj kotlini i na važnom putnom pravcu, sagradi više objekata značajnih za životni i društveni standard zaposlenih, kao što su stambeni objekti, prodavnice, dečiji vrtić, bazen za plivanje i drugo. Odlučeno je i da se u Boranačkom polju, koje se nalazi nizvodno od postojeće flotacije, podigne znatno veća flotacija. Tako bi se ona našla na sredini između stambenog naselja u Blaževu i rudnika Raičeva Gora. Međutim, zbog velikih nevolja koje su u periodu 1978-1984. godine prouzrokovali brojni zemljotresi i privredna kriza koja je zahvatila čitavu zemlju, onemogućili su da se ostvari većina ovih zamisli. Osim što su za jedan broj radnika zaposlenih u rudniku podignute dve zgrade montažnog tipa; jedna sa šest i druga sa tri jednosobna stana.

Do 1986. godine rudnik je imao solidnu proizvodnju. Od tada pa do kraja 1991. godine ovaj rudnik zapada u veliku krizu, obustavlja proizvodnju, i konačno zbog nerentabilnosti decembra 1991. godine rudnik prestaje sa radom.

Pre izvesnog vremena u ataru sela Vitoša pronađene su veće količine rude bazalta. Kako se ova ruda može eksploatisati površinskim kopom, a budući da ovaj redak nemetal ima široku primenu u mnogim industrijskim granama, postoji velika zainteresovanost kako domaćih tako i stranih kompanija pa se u skorije vreme treba očekivati početak eksploatacije ove rude.

Radeći u Institutu kraljevačkog „Magnohroma“, Dobrica Stojanović, diplomirani inženjer geologije, je tragajući za mineralima širom Srbije još početkom šezdesetih godina sada već prošlog veka, prvi otkrio nalazište zeolita u selu Igrošu kod Brusa. Priča o tome da su ruski istraživači otkrili zeolite u Srbiji, pa i u Igrošu, koje su se pojavile pre nekoliko decenija nisu tačne. Prema istraživanjima Dušana Podunavca, geologa iz Beograda, u Igrošu ima zaliha zeolita od preko pola miliona tona, što je ravno godišnjoj proizvodnji ove retke rude na svetskom nivou. Najpoznatije ležište zeolita u Republici Srbiji je upravo ovo u selu Igrošu, čiji je vlasnik Geološki institut Srbije iz Beograda.

Po tvrdnjama različitih stručnjaka zeolit i proizvodi od ovog minerala postali su pravi hit u svetu i kod nas. Zeolit ima široku primenu u poljoprivredi jer poboljšava fizičko-mehaničke osobine zemljišta, povećava sposobnost upijanja i zadržavanja vode u zemljištu, povećava sposobnost zadržavanja hranljivih elemenata u zemljištu, snižava kiselost zemljišta, poboljšava ishranu biljaka, razvoja korenskog sistema, intenzivira rast i plodnost, smanjuje bolesti biljaka, sadrži neophodne elemente za razvoj biljaka (magnezijum, kalijum i kalcijum), nanošenjem zeolita u određenim dozama zajedno sa mineralnim i organskim đubrivom, ili bez njih povećava se plodnost zemljišta, što utiče na povećanje prinosa kod raznih žitarica, voća, povrća, vinove loze i drugih poljoprivrednih kultura. Zeolit se upotrebljava i u stočarstvu, ribarstvu, medicini, veterini, farmaciji, nuklearnoj industriji, prečišćavanju vode i drugo.

Ruda zeolita u Igrošu se eksploatiše površinskim kopom, što je veoma rentabilan način, tako da se očekuje i povećanje proizvodnje ovog veoma traženog minerala.

Na kraju treba reći da za oživljavanje rudarske proizvodnje u istočnoj podgorini Kopaonika postoje svi uslovi. Novim pokretanjem rudarske aktivnosti došlo bi do zapošljavanja većeg broja radno sposobnog stanovništva, pre svega mladih. Uz veliku materijalnu korist došlo bi i do očuvanja rudarenja koje na ovom prostoru ima dugu tradiciju. Rudarstvo ovde nije samo prošlost već i budućnost.

autor: Radoljub Jotić, profesor istorije

REZIME RUDARSTVO NA ISTOČNOJ STRANI KOPAONIKA

RudarstvoRJ 6

Rudno bogatstvo Kopaonika bilo je poznato još u najstarija vremena. Rimljani su u periodu od kraja I pa do kraja IV veka intenzivno eksploatisali rudu na ovom prostoru. Inače prostor istočnog Kopaonika je bio najpre u sastavu provincije Gornje Mezije a od cara Dioklecijana u sastavu provincije Dardanije. Rudarstvo zamire u vreme Velike seobe naroda. Srbi su po doseljavanju imali samo jednostavnu metalurgiju gvožđa. Tek sa dolaskom Sasa iz Ugarske sredinom XIII veka u srednjovekovnoj Srbiji ponovo počinje da oživljava rudarska delatnost kada se širom zemlje otvaraju brojni rudnici. U vreme vladavine despota Stefana Lazarevića na prostoru Kopaonika eksploatacija rude se intenzivira pa se upravo tada na istočnoj strani planine javljaju novi rudnici, kao što su Zaplanina, Livada i Belo Brdo. Eksploatacija rude na Kopaoniku je dostigla vrhunac u vreme despota Đurđa Brankovića. Svi kopaonički rudnici su imali male dubrovačke kolonije. Dubrovčani su sa ovih prostora krijumčarili srebro, zbog ometanja od strane Turaka, neposredno pre i posle pada Despotovine 1459. godine.           

Sa dolaskom Turaka kopaonički rudnici nastavljaju da rade gotovo nesmanjenim intenzitetom sve do kraja XVII veka, kada je ovaj prostor opusteo, što je dovelo i do zamiranja rudarske delatnosti. Posle pauze koja je trajala više od 200 godina, krajem XIX i početkom XX veka, započeta su nova istraživanja rudnih nalazišta na prostoru istočnog Kopaonika. Međutim, tek u periodu između dva svetska rata ponovo počinje da se eksploatiše ruda u Zaplanini i Belom Brdu, koju je opet prekinulo izbijanje Drugog svetskog rata. Posle rata proizvodnja u ovim rudnicima je obnovljena. Rudnik antimona Raičeva Gora radio je u periodu od 1963. do 1991. godine. Zbog svetske ekonomske krize, ali i zbog nestabilne političke situacije u južnoj srpskoj pokrajini, većina rudnika danas ne radi ili je svoju proizvodnju svelo na minimum. Ipak postoje svi preduslovi da se u bliskoj budućnosti rudarska proizvodnja obnovi.
autor: Radoljub Jotić, profesor istorije

1 S. Ćirković, D. Kovačević-Kojić, R. Ćuk, Staro srpsko rudarstvo, Beograd-Novi Sad 2002, 12.
2 G. Tomović, Toplica u srednjem veku, Kuršumlija kroz vekove, Beograd 2000, 13-21, 14.
3 S. Ćirković, Srbi u srednjem veku, Beograd 1998, 91.
4 Despotov zakonik. Zakon o rudnicima despota Stefana Lazarevića, prevod i komentar B. Marković, Beograd 1999, 15.
5 M. Spremić, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, Beograd-Banja Luka 1999, 681-682.
6
S. Ćirković, D. Kovačević-Kojić, R. Ćuk, n.d., 95. Može se uočiti da navedena grupa autora rudnik Zaplaninu lociraju u 1400. godinu, a Livadu (Livađe) u 1405. godinu, dok se kod profesora Spremića ovi rudnici hronološki stavljaju u treću deceniju XV veka.

7 Isto, 99.
8 Despotov zakonik, 18.
9 M. Spremić, n.d., 807, 826.
10 S. Ćirković, D. Kovačević-Kojić, R. Ćuk, n.d., 60-61.
11 M. Spremić, n.d., 683.
12 B. Hrabak, Bele Crkve – manastirski trg srebra kopaoničkih rudnika, Kuršumlija kroz vekove, 23-31, 23-25.
13 Isto, 25-26.
14 Isto, 26.
15 Isto, 27-28.
16 V. Simić, Rejonizacija i karakteristika srednjevekovne rudarske delatnosti u oblasti Kopaonika, Vesnik zavoda za geološka i geofizička istraživanja XV, Beograd 1958, 357-393, 367-368.
17 M. Matić, Hronologija Brusa i Kopaonika, Brus 2010, 16.
18
V. Simić, Rejonizacija i karakteristika srednjevekovne rudarske delatnosti u oblasti Kopaonika, 368.

19 Isto, 370.
20 Isto.
21 Isto, 370-372.
22 G. Tošić, M. Trifunović, M. Filipović, Prilog proučavanju dubrovačke kolonije u Livađu, na Kopaoniku, Glasnik SAD 15-16, Beograd 1999-2000, 175-185, 179, 182.
23 V. Simić, Rejonizacija i karakteristika srednjevekovne rudarske delatnosti u oblasti Kopaonika, 374.
24 Isto, 386.
25 Isto, 387.
26 V. Simić, Rudarstvo gvožđa u Kopaoničkoj oblasti, Rudarski glasnik br. 2, Beograd 1975, 77-87, 77.
27 Isto, 78.
28 Isto, 85.
29 Isto, 85-86.
30 Isto, 86.
31 Isto, 87.
32 M. Matić, Hronologija Brusa i Kopaonika, 18.
33 S. Ćirković, D. Kovačević-Kojić, R. Ćuk, n. d., 200-203.
34 Isto, 203.
35 M. Vasović, Kopaonik, posebna izdanja, knjiga 65, Srpsko geografsko društvo, Beograd 1988, 133.
36 Isto, 137-138.
37 Isto, 139.

SUMMARY LITERATURA
M. Vasović, Kopaonik, posebna izdanja, knjiga 65, Srpsko geografsko društvo, Beograd 1988.
Despotov zakonik. Zakon o rudnicima despota Stefana Lazarevića, prevod i komentar B. Marković, Beograd 1999.
M. Matić, Hronologija Brusa i Kopaonika, Brus 2010.
V. Simić, Istorijski razvoj našeg rudarstva, Beograd 1951.
V. Simić, Rejonizacija i karakteristika srednjevekovne rudarske delatnosti u oblasti Kopaonika, Vesnik zavoda za geološka i geofizička istraživanja XV, Beograd 1958, 357-393.
V. Simić, Rudarstvo gvožđa u Kopaoničkoj oblasti, Rudarski glasnik br. 2, Beograd 1975, 77-87.
M. Spremić, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, Beogra-Banja Luka 1999.
G.Tomović, Toplica u srednjem veku, Kuršumlija kroz vekove, Beograd 2000, 13-21.
G. Tošić, M. Trifunović, M. Filipović, Prilog proučavanju dubrovačke kolonije u Livađu, na Kopaoniku, Glasnik SAD 15-16, Beograd 1999-2000, 175-185.
S. Ćirković, D. Kovaćević-Kojić, R. Ćuk, Staro srpsko rudarstvo, Beograd-Novi Sad 2002.
S. Ćirković, Srbi u srednjem veku, Beograd 1998.
B. Hrabak, Bele Crkve-manastirski trg srebra kopaoničkih rudnika, Kuršumlija kroz vekove, Beograd 2000, 23-31.
KLjUČNE REČI: Kopaonik, istočni Kopaonik, rudarstvo, rimsko rudarstvo, srednjovekovno rudarstvo, Sasi, Zaplanina, Belo Brdo, Livada (Livađe), Bele Crkve, Dubrovčani, Raičeva Gora, Igroš, zeolit


Dodajte komentar:

Vaš komentar je uspešno poslat i biće objavljen nakon odobrenja.
Dogodila se greška prilikom slanja komentara. Molimo pokušajte kasnije.