Blazevo122016

U vreme Velike seobe naroda ovaj prostor, kao i ceo Balkan, postao je poprište žestokih sukoba varvarskih naroda sa vizantijskom vojskom nanoseći čitavom Balkanu velika razaranja i stradanja. Privreda koja je u doba Rimljana oživela u našem kraju ponovo je zamrla. Zajedno sa drugim varvarskim narodima na ove prostore prodiru i Sloveni počev od sredine VI veka, naoružani kopljima, strelama i štitovima; bili su vešti i hrabri ratnici. Sloveni su neprekidno ratovali sa Vizantijom sve do početka VII veka, kada su počeli trajno da se naseljavaju na prostor Balkana. Pouzdano se zna da su Sloveni za duži period na ovim prostorima bili retko naseljeni, tj. bili su u manjini i ulazili u sastav Vizantije.

"U prvim decenijama VII veka Srbi su iz pradomovine prešli Dunav kod Singidunuma (danas Beograd) i naselili centralne delove Balkanskog poluostrva. Zaposeli su teritoriju koja se prostirala između reke Vrbasa na zapadu i doline reke Ibra na istoku, kao i između reke Save na severu i obala Jadranskog mora na jugu".1 Dakle, Srbi su početkom VII veka na istoku dopirali do reke Ibra, tj. do Kopaonika, što navodi na zaključak da je naš prostor istočnog Kopaonika i dalje bio u sastavu Vizantije.

Kako se nalazila u pograničnoj zoni, naša regija postala je poprište stalnih borbi, ne samo između Srba i Vizantinaca već i drugih naroda, pa je ovaj kraj doživljavao velika pustošenja, što je dovelo do zamiranja gotovo svih grana privrede. U vreme jačanja Bugarske države naš kraj će kratko vreme biti pod vlašću Bugara (u periodu 924 - 927. godine); po izvorima bugarski car Simeon je na zapadu dopro sve do Ibra. Kada je Samuilo formirao moćno carstvo, naš kraj će biti u sastavu Samuilovog carstva (976 - 1018). Vizantijski car Vasilije II Bugaroubica (976 - 1025) uništio je Samuilovo carstvo i pod vizantijsku vlast ponovo stavio sve srpske zemlje, pa i prostor istočnog Kopaonika.

Po profesoru Milošu Blagojeviću srpski veliki župan Vukan je 1094. godine sa svojim odredom zaposeo ne samo Lipljan, već je opustošio i okolinu Skoplja, zatim zauzeo ceo Polog (kraj oko Tetova i Gostivara), potom opustošio i okolinu Vranja. Otuda se vratio u svoju zemlju sa velikim i bogatim plenom. Izgleda da je tada ili nešto kasnije veliki župan Vukan vršio ofanzivne akcije i u pravcu istoka. Pomerio je u svakom slučaju državnu granicu preko Kopaonika, zaposevši dolinu Gornjeg Laba, dolinu Toplice i Rasine.2 Iz navedenog se nameće zaključak da je krajem XI veka ili u krajnjem slučaju početkom XII veka blaževačka regija ušla u sastav srpskih teritorija.

Početkom druge decenije XII veka, najverovatnije posle smrti velikog župana Vukana, nemiri su zahvatili Srbiju i tada se otac Stefana Nemanje Zavida morao da skloni iz Raške u Duklju, pošto su ga braća lišila oblasti koja mu je pripadala. Kada su se prilike u Srbiji smirile, Nemanjin otac se vraća s porodicom i najverovatnije odlukom cara Manojla I Komnina, a po nekom redosledu nasleđivanja, presto velikog župana pripao je Tihomiru, dok su njegova braća Stracimir, Miroslav i Nemanja, prema ustaljenom običaju dobili "udeone kneževine" kao zasebne delove državne teritorije, kojima su upravljali i gospodarili u svojstvu lokalnih vladara. Stefanu Nemanji su pripali istočni delovi države, koja je obuhvatala župe, odnosno rečne doline Ibra, Rasine, Toplice i Puste reke, kao i sve krajeve imeđu pomenutih rečnih dolina. 3 Jasno je da je Nemanja u svom posedu imao i naš kraj, dok je Kopaonik bio u samom središtu njegove "udeone kneževine".

U sukobu s braćom Stefan Nemanja je pobedio i došao na velikožupanski presto (1166 - 1196). Nemanja je postavio temelje srpskoj državi proširivši njene teritorije na račun Vizantije. Njegov naslednik Stefan Prvovenčani (1196 - 1228) je krunisanjem za kralja 1217. godine stekao državnu samostalnost i međunarodno priznanje (oslobodio se vrhovne vlasti Vizantije). Zaslugom najmlađeg Nemanjinog sina, monaha Save, 1219. godine izdejstvovana je samostalnost srpske crkve, koja je podignuta na rang arhie-piskopije, okrenuta istočnoj duhovnoj orijentaciji, tj. pravoslavlju i ostajući u okvirima Istočne crkve.

Po povratku u Srbiju arhiepiskop Sava je 1220. godine, u Žiči izvršio organizaciju srpske crkve obavljajući hirotoniju episkopa i njihovo raspoređivanje po već unapred određenim episkopijama. U našoj istorijskoj nauci postoje različita mišljenje o ukupnom broju episkopija koje je ustanovio Sava 1220. godine. Na osnovu oskudnih istorijskih izvora neki istoričari su zastupali mišljenje da je srpska arhiepiskopija, kada je završen rad na njenom formiranju, imala osam episkopija. Po drugima je imala devet, međutim, na osnovu rezulata istraživanja Sime Đirkovića, Srpska arhiepiskopija je najverovatnije organizovana u jedanaest episkopija. Raška, Lipljanska i Prizrenska bile su stare episkopije dok su Humska, Zetska, Žička, Hvostanska, Budimljanska, Dabarska, Moravička i Toplička nove episkopije.4 Naš kraj u crkvenom pogledu bio je u sastavu novoformirane Topličke episkopije, čije je sedište bilo u manastiru Sv. Nikole, Nemanjinoj zadužbini kod Kuršumlije.

U vreme vladavine Uroša I (1243 - 1276) sa dolaskom Sasa (nemački rudari), najverovatnije iz Ugarske, širom Srbije ponovo je oživelo rudarstvo, pa i na prostoru Kopaonika, gde je ruda vađena još u rimsko doba. Sa razvojem rudarstva Srbija je počela kako privredno tako i vojno da jača. Tako je u vreme kralja Milutina (1282 - 1321) osvojena cela Makedonija, a vrhunac je dostigla u vreme kralja od 1346. godine cara Dušana, kada se Srbija prostirala od Dunava na severu, do Korintskog zaliva na jugu.

Po tvrdnjama gospodina Milovana Matića, Blaževo se po prvi put pominje u Svetostefanskoj hrisovulji kralja Stefana Uroša II Milutina datoj manastiru u Banjskoj 1315. godine. Po njemu u ovoj povelji Blaževo se pominje pod imenom Blažujske kuće. Po Matiću u navedenoj hrisovulji se pominju još Koporiće i Graničane, sela na padinama Kopaonika.5

Kada govori o Sasima Aranđel Jeličić u svojim delima doslovce kaže: "Bogata rudarska prošlost Kopaonika u isto-rijskim izvorima beleži raškog kralja Uroša I koji dovodi iz Nemačke rudare najamnike Sase."6 Reklo bi se kratko, jasno, pouzdano. Međutim, nije baš tako.

Naš istaknuti istoričar Sima Ćirković u jednom delu ističe: "Nije poznato odakle su došli Sasi i pod kakvim okolnostima su se doselili u Srbiju. Dve mogićnosti zaslužuju da budu uzete u obzir. Jedna je mogućnost da su se u vreme tatarske najezde 1241 - 42. sklonili iz Erdelja, gde su se ranije naselili, u srpska planinska područja koja su pružala znatno bolju zaštitu. Druga mogućnost je da ih je kralj Uroš I pozvao i naselio obećavši privilegije i mogućnost za slobodno delovanje. Baš u vreme kralja Uroša sprovodio je odlučne kolonizacione mere ugarski kralj Bela IV dovodeći u svoju opustelu zemlju zanatlije i rudare iz nemačkih zemalja. Srpski kralj je, dakle, imao uslove za sličnu kolonizacionu meru."7

Iz napred citiranog jasno se vide dve opcije o tome odakle su Sasi mogli doći u Srbiju. I to, ili iz Ugarske ili iz nemačkih zemalja. Međutim, isti istoričar nešto kasnije u svom novom delu navodi sledeće: "Nisu poznate okolnosti u kojima je rudarstvo pokrenuto, sigurno je da su nemački "Sasi" doneli novu tehniku negde pre 1254, najverovatnije u periodu 1241 - 1250. Pretpostavlja se da su došli iz Ugarske, gde ih je najezda Mongola (1241) zastrašila i rasturila. U Srbiji su mogli tražeći rudu da idu tragom Rimljana, jer je rudno bogatstvo poznato i eksploatisano, ali je sve prekinuto u doba naseljavanja Slovena, koji su imali samo jednostavnu metalurgiju gvožđa."8

Od dve navedene opcije i sam Ćirković se izgleda opredeljuje za prvu, mada je i ona samo verovatna. Zato Aranđel Jeličić nije u pravu kada bez ikakve ograde tvrdi da su Sasi došli iz Nemačke. Mada se ni ova mogućnost ne može odbaciti, ali ni prihvatiti kao potpuna istina, kako čini Jeličić, već samo kao jedna od dve mogućnosti odakle su mogli doći Sasi, iako je prva tvrdnja da su došli iz Ugarske mnogo verovatnija, i nju uglavnom većina naših poznatih istoričara i prihvata.

Treska saMramora

I pored razvoja rudarstva glavno zanimanje ovdašnjeg stanovništva, budući na prirodne uslove, bilo je stočarstvo; gajena je uglavnom sitna stoka, kao što su ovce i koze. Osnovna karakteri-stika stočarstva bilo je nomadsko jer je stoka u ove krajeve na pašu izgonjena u proleće, a u jesen terana u župne predele koji su tokom zime imali malo snega, ili čak u primorske krajeve, gde je stoka uz minimalnu hranu preživljavala do proleća. Dakle, u srednjem veku na ovim prostorima bilo je živo, uglavnom u toku leta kada su tu sa svojim stadima boravili stočari nomadi (vlasi) napasajući svoja stada na bogatim pašnjacima, ali je zato zamirao u toku zime. Ovaj kraj je uglavnom imao nestalna stočarska naselja, koja su oživljavala leti, a tokom zime bila napuštena.

Posle Maričke bitke (1371) i Kosovskog boja (1389) nad Srbijom se nadvila velika opasnost od Turaka. Međutim, na prostoru Kopaonika u vreme vladavine kneza Stefana Lazarevića (1389 - 1427) od 1402. godine despota, koji je odlučno radio na privrednom i kulturnom napretku svoje zemlje, ne samo da se nije sticao utisak zamiranja, već, naprotiv, na prostoru Kopaonika eksploatacija rude postala je još intenzivnija, i to ne samo u starim rudnicima, kao što su Novo Brdo, Srebrenica, Trepča, Janjevo, već i u novim rudnicima koji se javljaju u ovom periodu poput Zaplanine, Livada, Belog Brda. Zaplanina se u izvorima javlja od treće decenije XV veka. Ovi rudnici su imali male dubrovačke kolonije, koje su bile povezane s Novim Brdom. Eksploatacija rude na Kopaoniku dostigla je vrhunac u doba despota Đurđa Brankovića (1427 - 1456). Najviše je eksploatisana srebrna, olovna i gvozdena ruda.

Većem unapređenju rudarstva na prostoru Kopaonika u prvoj polovini XV veka doprinela je činjenica da je na evropskom tržištu i dalje vladala velika nestašica plemenitih metala, ispoljena još od sredine XIV veka. Kao i ranije, povećana potražnja plemenitih metala dala je, posredstvom Dubrovčana, snažan podsticaj proizvodnji srpskih i bosanskih rudnika. To uveliko dolazi do izražaja u intenzivnom traženju novih rudnih nalazišta. U to vreme u Srbiji se, jedan za drugim, otvaraju rudnici, uglavnom u već poznatim rudarskim basenima, i to na prostoru Kopaonika Zaplanina - 1400, Livada (Livađe) - 1405. i Belo Brdo - 1438. godine. Iako se Belo Brdo u dubrovačkim izvorima prvi put pominje tek 1438. godine, ipak ima indicija da je ovaj rudnik počeo sa radom nešto ranije.

I pored oskudne dokumentacije o našem rudarstvu ipak je ostalo nekoliko podataka o velikim nesrećama koje su privukle pažnju ondašnjih letopisaca. Zato se ne može ni naslutiti koliko je tek bilo onih manjih i pojedinačnih nesreća o kojima nije ni pisano ili nisu sačuvani izvori koji su o njima govorili. Najstariji poznati podatak odnosi se na požar u kopaoničkom rudniku Zaplanini gde je 1429. godine požar izazvao tragediju rudara. Izgleda da je u ovom rudniku opasnost od zapaljivih gasova bila izrazito velika, jer je nekoliko decenija kasnije, tačnije 1504. godine opet zabeleženo: "Upali se ceh zaplaninski i pomori rupnike". Međutim, među najčešćim uzrocima nesreća u ovom periodu bilo je i urušavanje zidova ili hodnika uz redovno stradanje većeg ili manjeg broja rudara.

Na osnovu dosadašnjeg istraživanja srednjovekovnog rudarstva u kopaoničkoj oblasti mogu se izdvojiti nekoliko rejona stalne rudarske delatnosti. Jedan od takvih rejona srednjovekovne rudarske aktivnosti se nalazio i u blaževačkom kraju, i to u slivu Boranačke reke, koja je jedna od sastavnica Toplice. Ovde je do sada otkriveno 6 topionica olova na rastojanju od 3,5 km. Dve topionice su radile u Vitošu, jedna u Kovizlu i tri u Domiševini. Sve su topile olovnu rudu. Ali na istim postrojenjima radile su i topionice gvožđa. Jedno od tih troskišta zove se Vignjište. Na jednom troskištu u Domiševini nalaženo je mnogo olova u obliku krupnih pločastih komada, teških i po nekoliko desetina kilograma. To svedoči da je ovde rađeno uglavnom radi srebra, običnog ili glamskog, dok je olovo zanemarivano. Na osnovu ovoga bi se moglo zaključiti, da je rudarstvo ovoga revira bilo veoma unosno. Do sada je pronađen mali broj rudarskih rupa koje su snabdevale rudom ovdašnje topionice, koje se nalazile u planinskoj oblasti izvorišta Boranačke reke.9

Takođe na Boranačkoj reci nalazila se usamljena topionica gvožđa u selu Domiševini. Na ušću Vranštice u Boranačku reku nalaze se tri troskišta, od kojih se jedno naziva Vignjište gde se svakako topila ruda gvožđa. Voda na kolo dovođena je iz dve reke. Kod troskišta se nalazi kupasto uzvišenje od 3-4 m. Po predanju tu je zakopana peć za topljenje rude. Levo od troskišta su neke zakopine, najverovatnije ostaci nekadašnjih drvenih kuća.10 Treba reći da na ovom prostoru nisu vršena neka ozbiljnija istraživanja a u vezi sa srednjovekovnom eksploatacijom ne samo rude gvožđa nego i olova i drugih vrsta metala.

Iznad rudnika Zaplanine, na lokalitetu „Nebeske stolice“, nalazi se crkvina Sv. Prokopija koja je posvećena ovom svetitelju. Posveta je sasvim jasna ako se ima u vidu činjenica da je sv. Prokopije bio ne samo veliki mučenik koji je stradao u vreme cara Dioklecijana zarad hrišćanske vere, već i da je zaštitnik rudara.

Nebeske StoliceKop

„Ranohrišćanska bazilika, rekli bismo, atipične osnove, utoliko što nam direktne analogije nisu poznate, građena je jednovremeno. Na objektu nisu uočene nikakve srednjovekovne intervencije, kulturni sloj nije posedovao pokretni arheološki materijal iz srednjovekovnog doba...“11 Na osnovu ovih tvrdnji Gordane Tošić i Dušana Raškovića, koji su vršili arheološka istraživanja na ovom lokalitetu, se nameće zaključak da se na pomenutoj bazilici nisu vršile nikakve građevinske inicijative u srednjem veku. Međutim, kada se čovek nađe na samom arheološkom lokalitetu, teško da se sa ovom tvrdnjom može složiti. Zašto? Zato što se jasno vidi postojanje duplih temelja. Prvo što pada u oči da su temelji ranohrišćanske bazilike nepravilnog oblika, što se može objasniti da su graditelji vodili računa o samom mestu, konfiguraciji terena i kamenoj podlozi prilikom gradnje ovog objekta. Severni zid je dugačak 19 m a južni 21, objekat je na zapadu dugačak 10 a na istoku, gde se nalazi oltarska apsida, zid je dužine 13 metara, s tim što se u jugozapadnom delu objekta nalazi zid dužine 7 m. Konkretno u okviru postojećeg objekta, koji svakako pripada ranohrišćanskoj bazilici, jasno se primećuju temelji znatno manjih dimenzija ali su oni pravilnijih oblika. Tako su severni i južni zidovi dugački po 11 metara, dok su zapadni, gde se nalazio ulaz i istočni, gde je oltarska apsida dugački po 7 metara. Tako da su ovi temelji bezmalo duplo manjih dimenzija.

Na osnovu postojanja duplih temelja može se reći da su se na postojećem objektu ipak vršile izvesne građevinske korekcije. Kada? Pa verovatno u srednjem veku. Zašto? Radi obnavljanja postojećeg verskog objekta. Pošto su srednjovekovni graditelji želeli da na istom mestu naprave crkvu znatno manjih dimenzija, uglavnom su iskoristili stari južni zid, dok su sagradili novi istočni sa oltarskom apsidom, severni i delimično zapadni gde se nalazio glavni ulaz u obnovljenu crkvu. Tom prilikom iskusni graditelji su iskoristili postojeći materijal, kamen, kao i kreč, za zidanje. Takođe su se trudili da koriste istu tehniku zidanja, čak se držali i iste debljine zidova koja je u proseku iznosila 0,70 metara. Dakle, koristeći isti građevinski materijal, tehniku zidanja i debljinu zidova, iskusni graditelji su tako dobro odradili svoj posao da je danas veoma teško primetiti da su se na ovom mestu obavljali građevinski radovi u različitim vremenskim periodima, mada to jasno pokazuju dupli temelji.

Inače, crkvena slava obeležava se 21. jula (8. jula po starom kalendaru), onog dana koji je u crkvenom kalendaru posvećen svetitelju Sv. Prokopiju, koji se smatra i zaštitnikom rudara. Do pedesetih godina prošlog veka tu su se u velikom broju okupljali meštani potkopaoničkih i susednih sela na veliki sabor. Slavu su ponovo obnovili posle 2000. godine, ali se sada okuplja znatno manji broj ljudi. Međutim, ovde se s pravom postavlja ključno pitanje: Kada je na ovom mestu uspostavljen kult sv. Prokopija?

Pretpostavka da bi još ranohrišćanska bazilika mogla biti posvećena Svetom velikomučeniku Prokopiju teško da bi mogla da se prihvati kao istinita, pa čak i da se uzme u obzir tvrdnja da je svetiteljeve mošti u Niš prenela iz Palestine carica Jelena u IV veku. Kult ovog palestinskog mučenika se sporo širio sa prostora Bliskog istoka u unutrašnjost Balkanskog poluostrva. Takođe je i činjenica da su avarskim i slovenskim pohodima na teritoriju Vizantije krajem VI veka bila uništena gotovo sva naselja na Kopaoniku i njegovoj podgorini, tako da je najverovatnije u isto vreme stradala i opustela ranohrišćanska bazilika na „Nebeskim stolicama“. Dalje širenje hrišćanske vere na ovim prostorima je za izvesno vreme zaustavljeno. Zato se i uspostavljanje kulta sv. Prokopija na ovom mestu svakako treba tražiti u kasnijim vremenima.

Neodoljivo se nameće zaključak da bi uspostavljanje kulta sv. Prokopija na pomenutom mestu trebalo povezati sa prenošenjem moštiju ovog svetitelja iz Niša u Prokuplje i sa razvojem rudarstva na ovom prostoru. Znatno je verovatnije da je kult sv. Prokopija ovde uspostavljen posle prebacivanja moštiju svetitelja u Prokuplje 1386. godine, kao i posle ponovnog oživljavanja rudarstva na prostoru Kopaonika, a posebno sa otvaranjem rudnika Zaplanina i Belo Brdo. U vreme despota Stefana Lazarevića na prostoru Kopaonika eksploatacija rude postala je još intenzivnija. Tada se javljaju i novi rudnici, kao što su pomenuti Zaplanina i Belo Brdo. Po tvrdnji profesora Momčila Spremića rudnik Zaplanina se u izvorima javlja od treće decenije XV veka, a Belo Brdo od 1438. godine.12 Jedna grupa istoričara koja je proučavala srpsko srednjovekovno rudarstvo se slaže sa profesorom Spremićem u vezi sa pomenom rudnika Belo Brdo, ali za rudnik Zaplaninu tvrde da se u izvorima pominje još 1400. godine.13 I pored ovih nesuglasica može se reći da su ovi rudnici sigurno počeli sa radom u prvoj polovini XV veka.

Posle navedenih činjenica možemo slobodno reći da se za XV vek može vezati i uspostavljanje kulta sv. Prokopija na mestu lokaliteta „Nebeske stolice“. Svakako da su na temeljima ranohrišćanske bazilike rudari iz obližnjih rudnika Zaplanine i Belog Brda podigli novu crkvu i posvetili je svom zaštitniku Svetom velikomučeniku Prokopiju. Ako imamo u vidu ostatke temelja na prostoru arheološkog.lokaliteta gde se jasno uočavaju dupli temelji, koji se nalaze u okviru temelja ranohrišćanske bazilike, i koji su gotovo duplo manji. To nas navodi na zaključak da je obnovljena crkva u XV veku, koja je posvećena sv. Prokopiju, bila duplo manja nego ranohrišćanska bazilika. Verovatno da se ova obnova desila po ugledu na „Jug Bogdanovu“ ili „Latinsku crkvu“ u Prokuplju, koja je sagrađena sredinom XIV veka, takođe na temeljima jednobrodne ranohrišćanske bazilike sagrađene još krajem V ili početkom VI veka. Ova tvrdnja je u toliko verovatnija ako se ima u vidu da je u srednjem veku ovim prostorima prolazio jedan važan putni pravac koji je povezivao Novi Pazar i Niš. On je vodio preko Kopaonika i Toplice, tako da je tada postojala intenzivna komuni-kacija između izvorišnog dela Toplice i Prokuplja. Pomenuta crkva posvećena sv. Prokopiju najverovatnije nije bila od tvrdog materijala već crkva brvnara.14

Iz svega napred rečenog možemo sa velikom sigurnošću zaključiti da se na arheološkom lokalitetu „Nebeske stolice“ nalaze ostaci triju različitih građevina: antička, odnosno rimska građevina nejasne namene, ranohrišćanska bazilika i srednjo-vekovna crkva. Danas je poznato da su ranohrišćanske bazilike uglavnom građene na mestu antičkih hramova, pre svega iz dva razloga: zbog pogodnosti koje je pružalo poznato kultno mesto, kao i zbog nastojanja da se potisne stari paganski kult. Da li je iz ovih razloga u periodu između IV i VI veka podignuta ranohrišćanska bazilika to tek treba da utvrde neka buduća ozbiljnija arheološka istraživanja. Ova bazilika je bila velikih dimenzija i ukrašena mozaikom što navodi na zaključak da je bila važni kultni centar svoga doba. O njenom životu se ne zna gotovo ništa, osim da je u jednom trenutku opustela, i da je delimično na njenim temeljima u XV veku podignuta nova crkva manjih dimenzija, od drveta.      

Govoreći o širenju kulta Svetog velikomučenika Prokopija u Toplici na kraju možemo istaći da se kult svetitelja na ovom prostoru širio još iz Niša gde su bile mošti ovog palestinskog mučenika. Poštovanje sv. Prokopija je posebno intenzivirano sa prenošenjem njegovih moštiju u staru prokupačku crkvu 1386. godine, kada je ova crkva i posvećena ovom svetitelju, čije je mošti čuvala, a i samo naselje veoma brzo dobi ime „grad svetog Prokopija“ (danas Prokuplje). Takođe, zahvaljujući razvoju rudarstva na istočnoj strani Kopaonika, u izvorišnom delu reke Toplice, u vreme srpske despotovine u XV veku, rudari rudnika Zaplanine i Belog Brda su na temeljima stare ranohrišćanske bazilike na „Nebeskim stolicama“ podigli novu crkvu, najverovatnije od drveta, ali duplo manjih dimenzija u odnosu na staru crkvu, i posvetili je svom zaštitniku.

Djerekare panorama

Od srednjovekovnih naselja u blaževačkoj regiji u istorijskim izvorima pominje se i mesto Đerekari, u čijoj blizini danas postoje ostaci nekog srednjovekovnog naselja. Vrh gde se ove zidine nalaze naziva se Grad, a šire područje - Gradac.

Kada je moglo nastati mesto Đerekari - teško je reći. Konstantin Jireček ističe da se već pod Urošem II (kralj Milutin), a isto tako i pod Stefanom Dušanom, sokolari kao vladarevi privatni činovnici ili privilegovani seljaci, zovu grčki "đerekari" od odgovarajuće grčke reči koja znači soko.15 Na osnovu kazivanja Jirečeka naselje je nastalo najverovatnije u drugoj polovini XIII veka. Ime je nosilo po ljudima koji su hvatali i vežbali sokole za potrebe tadašnje vlastele, koja ih je koristila u lovu, a ovih ptica u to vreme na ovom prostoru bilo je svakako u izobilju. O ovom naselju u XIV veku nemamo podataka.

U istorijskim izvorima pominje se tek 40-ih godina XV veka u turskom popisnom defteru oblasti Kruševca, Toplice i Dubočice u vreme prve vladavine Mehmeda II (1444 - 1446), koji je nastao u periodu između avgusta 1444. i jula 1445. godine, pominje se selo Đerekari kao timar rođaka Alije sa 33 doma, tri udovice i prihodom od 2523 akči.16 Selo Đerekari je sa tahvila Hasana postalo timar rođaka Alije. Naime tahvila, turski izraz znači prenos, prenosno pismo, a u ovom slučaju znači prenos timara s jednog spahije na drugog. U slučaju sela Đerekari znači da je ovo mesto najpre bilo timar Hasana, a kasnije timar njegovog rođaka Alije. Inače timar je naziv za vojno leno, kasnije za ona lena koja su donosila prihod od jednog do dvadeset hiljada akči godišnje, što znači da je timar bio najmanji spahiluk. U napomeni navedenog popisa autori navode da je pomenuto selo besumnje današnje selo Đerekare ili Đerekari jugozapadno od Brusa.17

Novi pomen ovog mesta nalazimo u turskom popisu oblasti Brankovića iz 1455. godine. Tu se naše selo pominje pod imenom Jerakar sa 3 kuće i ukupnim prihodom od 500 akči. Navode se i imena domaćina muškaraca koji su plaćali porez, sva navedena imena su srpska, i to: Božidar, sin Beljaka, Velomir, sin Ćose i Vojko, njegov bratić. Za ovo selo se navodi da je ono timar Nenada i Dimitrija, što znači da su navedeni timarnici bili hrišćani. Pošto im se timar sastojao samo od ovog naselja (sela), bili su u obavezi da godišnje jedan od njih naizmenično učestvuju u vojnom pohodu, inače za njih se tvrdi da su stari timarnici. Obaveza se ogledala u davanju jednog džebelije.18 Inače džebelija kao turski vojni termin znači konjanik sa određenom ratnom opremom koga je feudalac sa sobom vodio, ili kao svoju zameny slao u rat. U slučaju navedenih timarnika, oni su bili u obavezi da na konju pod punom ratnom opremom, kao džebelija, jedan od njih naizmenično svake druge godine učestvuje u vojnom pohodu, jer su uživali po pola prihoda od sela u iznosu od 250 akči.

Da se zaista radi o današnjem selu Đerekari u blaževačkom kraju, ukazuje nam činjenica da se pomenuto selo Jerakar nalazi u nahiji Lab za koju pouzdano znamo da je obuhvatala između ostalih prostora i deo današnje opštine Brus. Takođe u napomeni autori objavljenog popisa oblasti Brankovića, kažu da se ovde radi o selu koje se 1477. godine pominje kao Jerakar, a 1487. godine kao Đerekar, i da je to današnje selo Đerekari, pri izvoru reke Toplice.19

U opširnom katastarskom popisu oblasti Brankovića iz 1455. godine za većinu sela registrovani su sledeći podaci: naziv sela; spisak starešina kuća; imena udovica koje su starešine kuća i imena odraslih neoženjenih muškaraca; rekapitulacija broja kuća, udovica i neoženjenih; spisak naturalnih davanja po vrstama proizvoda u količini, odnosno vrednosti; iznos u akčama ispendže; iznos u akčama nijabeta i ukupan prihod od sela u akčama. Od novčanih dažbina posebno treba izdvojiti ispendžu - lični porez koji je plaćala hrišćanska raja svom spahiji. Iznos ispendže za starešine domaćinstava, kao i za neoženjene je iznosio 25 akči godišnje, a za udovice po 6 akči. Kao i nijabet koji kao termin znači spahijski prihod od novčanih kazni i globa koje je plaćalo stanovništvo zbog sitnih prestupa.

U nahiji Lab za selo Jerakar koje ima 3 kuće i ukupan prihod od 500 akči, nema udovica, neoženjenih, ne navodi se ispendža, nijabet, kao ni porez u žitu, voću, stoci, od mlinova. Što ne mora da znači da i ove dažbine nisu plaćane. Izgleda da ove namete u popisu, za mala sela do 5 domova nisu navodili, već su ih verovatno računali u iznosu ukupnog prihoda sela. Ispendža bi u tom slučaju iznosila 75 akči, jer su popisana trojica starešina kuća. Iznos nijabeta nije moguće utvrditi, kao ni porez u žitu, voću, stoci...

Iz ova dva turska popisa u razmaku od samo deset godina, može se zaključiti da se ovo naselje za tako kratko vreme sa 33 svelo na samo 3 doma, što ukazuje na njegovo naglo opadanje, koje je gotovo opustelo, posebno u vreme dolaska Turaka. Selo Đerekari svakako je doživelo svoj vrhunac u prvoj polovini XV veka, a sa najezdom Turaka na ove prostore pomenuto naselje je gotovo ostalo pusto.

U svom delu "Bruski tragovi prošlosti i sadašnjosti", u knjizi 1, Arađel Jeličić pravi veliku grešku, svakako ne namerno, kada selo Đerekari u blaževačkom kraju, po turskom popisu oblasti Brankovića iz 1455. godine, navodi da je to u stvari selo Đerekare sa 19 kuća, 7 neoženjenih i prihodom od 1916 akči.20 U ovom slučaju Jeličić prenabregava jednu veoma važnu činjenicu, da se selo koje on navodi zapravo nalazi u nahiji Trgovište. Opšte je poznato da je Trgovište srednjovekovni naziv za Novi Pazar, pa pomenuto selo treba tražiti u okolini ovog mesta. Danas je pouzdano utvrđeno da se pomenuto Đerekare nalazi na Pešteru, zapadno od današnjeg Tutina.21

Na osnovu navedene greške gospodina Jeličića možemo izvući tri pouzdana zaključka. Prvi, da pomenuti gospodin nije pročitao ceo "Popis oblasti Brankovića", već samo njegov početak, jer da je pročitao navedeni popis do kraja, ne bi napravio grešku kakvu je napravio. Drugi da Jeličić nije upoznat sa činjenicom da u Srbiji postoje više naselja sa imenom Đerekari. I treći, da gospodinu Jeličiću kritika izvora nije jača strana.

U pomenutom turskom popisu oblasti Brankovića pominje se još jedno selo sa imenom Đerekare sa 41 kućom, 1 udovicom, 4 neoženjena i ukupnim prihodom od 3233 akče. Međutim, za ovo selo se kaže da se nalazi u nahiji Morava, za koje je utvrđeno da se nalazi na jugu Kosova, nešto istočnije od današnje Vitine.22

U daljem izlaganju pozabavićemo se problemom imena sela. Po Zdravku Kostiću naše naselje Đerekari, dobilo je ime od turske reči "đerekare", što u prevodu znači "crna rupa". Ako imamo u vidu da je pomenuto naselje sa dolaskom Turaka gotovo opustelo, teško je prihvatiti ovu tvrdnju kao pouzdanu i tačnu. Po drugom kazivanju pomenutog Kostića, selo je dobilo ime po doseljenicima iz sela Đerekara kod Novog Pazara, kao i kazivanja da su prvi stanovnici ovog sela bili doseljenici iz istoimenog mesta na padinama Skopske Crne Gore (kod današnje Vitine - primetio autor R.J.). Međutim, i po samom Kostiću, nekih opipljivih dokaza za ova kazivanja ne postoje.23 Zato nam se čini da je najpouzdanija tvrdnja Konstantina Jirečeka da je naselje dobilo ime od termina "đerekari", odgovarajuće grčke reči koja znači soko, jer su se na ovom mestu, u srednjem veku hvatali i vežbali sokoli za potrebe tadašnje vlastele koja ih je koristila u lovu.

Đerekari važi i kao veoma važno mesto preko koga je u srednjem veku prolazio put preko Kopaonika u dolinu Toplice. Po Gavri Škrivaniću ovo mesto se nalazilo na pravcu puta koji je iz Niša išao preko Toplice i planine Kopaonika u Trgovište (Novi Pazar). Od Niša se Južna Morava prelazila čamcima kod sela Mramora, zatim preko Dobriča, obilazeći Prokuplje sa severa, pa preko sela Švarce (Svarče), odatle na selo Grgure, i selo Đerekari pa preko grebena planine Kopanika, stizalo se u dolinu reke Ibar kod sela Jarinje, a odatle poznatim putem stizalo se u Novi Pazar. Škrivanić navodi i drugu varijantu ovog puta koja je išla od sela Mramora preko Prokuplja, odatle na selo Vič, a odatle se išlo na selo Španci (verovatno današnje Spance - primetio autor R.J), selo Sagonjevo, selo Sudimlja, selo Đerekari, planine Kopaonik i dalje poznatim putem.24

Iz napred navedenog se može zaključiti da je Đerekari bilo veoma važno naselje ovog regiona. Stanovništvo se bavilo sokolarenjem, ali i zemljoradnjom jer se na ovom prostoru delimično gajila pšenica, zob, raž i voće. Pouzdano se može reći da se stanovništvo bavilo i stočarstvom. Može se pretpostaviti da se stanovništvo ovog naselja bavilo rudarstvom ili nekim drugim poslom vezanim za rudarstvo. Međutim, tek sa iskopavanjima na lokalitetu "Grad", koja treba izvršiti moći će da se sa većom sigurnošću govori o veličini pomenutog naselja i zanimanju njegovih meštana.

Miodrag Purković u svom delu "Popis sela u srednjovekovnoj Srbiji" pominje selo Belo Polje "prema Kruševcu" koje je potvrdio 1428/29. godine despot Đurađ Branković velikom čelniku Radiču. On objašnjava da je to današnje Belo Polje u Kopaoničkom srezu kod Brusa.25 Međutim, čelnik Radič je 1432. godine manastiru Vatopedu na Svetoj Gori darivao selo Belo Polje na Moravi sa prihodima od osam mati vinograda i 100 zlatnih dukata.26 Verovatno da se Purković u određivanju sela prevario jer se ovde najverovatnije radi o Belom Polju na Moravi, a ne o istoimenom selu u blaževačkom kraju.

Posle perioda mira u vreme despota Stefana Lazarevića, za vladavine njegovog naslednika Đurđa Brankovića (1427 - 1456), Srbija se suočila sa novim turskim vojnim upadima. Despot Đurađ Branković je 1433. godine obećao sultanu Muratu II svoju najstariju kći Maru kao zalog miru. Najverovatnije da mu je tada predao Toplicu i Dubočicu kao Marin miraz, a Mara je poslata Muratu u harem 1435. godine. Posle Muratove smrti 1451. godine njegov naslednik Mehmed II je sultaniju Maru vratio u Srbiju sa velikim počastima vrativši joj Toplicu i Dubočicu na ime njenog izdržavanja a koje su bile Marin miraz.27 Šta se dešavalo sa našim krajem u periodu 1433 - 1451. teško je reći, mada postoje opravdane indicije da je on bio u sastavu Toplice. Onda je verovatno i naš kraj kao Marin miraz u ovom periodu bio u sastavu Turske.

Turski sultan Murat II 1439. godine osvojio je čitavu despotovinu. Segedinskim mirom 1444. godine sultan je despotu Đurđu Brankoviću vratio osvojenu zemlju. Ovim mirom Turci su se obavezali da vrate despotu Đurđu, pored ostalih gradova, i Kruševac, Koznik, Prokuplje i Leskovac. Sudeći po izvorima, njih u to vreme drže Turci pa se mogu izvući dve pretpostavke: ili su ovi gradovi posle zaključenja Segedinskog mira bili vraćeni despotu, ili uopšte nisu bili vraćeni Srbiji. Druga pretpostavka je bliža istini, pogotovo ako se ima u vidu da su Toplica i Dubočica bile Marin miraz i da je sultan smatrao s pravom da mu ove oblasti pripadaju pa o vraćanju ne može biti ni govora.28

Mada je sultan Mehmed II 1451. godine ispraćajući Maru u Srbiju, vratio i njen miraz - Toplicu i Dubočicu, međutim, ne zadugo; sultan je 1454. godine osvojio Toplicu. O tom događaju srpski letopisci kratko beleže: "Godine 1454. uze Mehmed opet Toplicu i porobi Srbe". Pet godina kasnije (1459) osvojena je čitava despotovina. Od 1454. pa sve do 1878. godine Toplica, a samim tim i naš kraj, će biti pod Turcima, tačno punih 424 godine.
____________________

1 M. Blagojević, Srbija Nemanjića i Hilandar, Novi Sad 1998, 5.
2 Isto, 15.
3 Isto, 20.
4 M. Janković, Episkopije i mitropolije srpske crkve u srednjem veku, Beograd 1985, 25-26.
5 M. Matić, Hronologija Brusa i Kopaonika, Brus 2010, 11.
6 A. Stošić, Pod nebom Kruševca, Kruševac-Beograd 1997, 813; A. Jeličić, Jedan vek zdravstva u Brusu, Brus 1998, 16; A. Jeličić, Vodič kroz opštinu Brus, Brus 2002, 13.
7 Istorija srpskog naroda u šest knjiga (deset tomova), Beograd 1994, knjiga 1, 345.
8 S. Ćirković, Srbi u srednjem veku, Beograd 1998, 91.
9 V. Simić, Rejonizacija i karakteristika srednjevekovne rudarske delatnosti u oblasti Kopaonika, Vesnik zavoda za geološka i geofizička istrašivanja XV, Beograd 1958, 357-393, 387.
10 V. Simić, Rudarstvo gvožđa u Kopaoničkoj oblasti, Rudarski glasnik br.2, Beograd 1975, 77-87, 87.
11 G. Tošić, D. Rašković, Ranohrišćanski spomenici na istočnim padinama Kopaonika, Zbornik radova Vizantološkog instituta XLIV, Beograd 2007, 27-45, 38.
12 M. Spremić, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, Beograd 1994, 681.
13 S. Ćirković, D. Kovačević-Kojić, R. Ćuk, Staro srpsko rudarstvo, Beograd-Novi Sad 2002, 95.
14 R. Lj. Pavlović, Kako su kod nas crkve letele, Naučno-popularni spisi, knjiga 5, Odeljenje društvenih nauka SANU, knjiga 3, Beograd 1961, 18-19.
15 K. Jireček, Istorija Srba, knjiga II, Beograd 1952, 24.
16 O. Zirojević, I. Eren, Popis oblasti Kruševca, Toplice i Dubočice u vreme prve vladavine Mehmeda II (1444-1446), Vranjski glasnik IV, Vranje 1968, 377-417, 388.
17 Isto, 407.
18 Oblast Brankovića, opširni katastarski popis iz 1455. godine, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo 1972, 305.
19 Isto, 305.
20 A. Jeličić, Bruski tragovi prošlosti i sadašnjosti, knjiga 1, 187-189.
21 M. Macura, Naselja i stanovništvo u oblasti Brankovića 1455. godine, Beograd 2001, videti kartu nahije Trgovište, između 138. i 139. strane.
22 Isto, videti kartu nahije Morava, između 138. i 139. strane.
23 Z. Kostić, Legende bruskog kraja, Kruševac 1991, 69.
24 G. Škrivanić, Putevi u srednjovekovnoj Srbiji, Beograd 1974, 89.
25 M. Purković, Popis sela u srednjovekovnoj Srbiji, Godišnjak skopskog Filozofskog fakulteta IV, Skoplje 1940, 53-160, 61.
26 A. Jeličić, Bruski tragovi proplosti i sadašnjosti, knjiga 1, 175-176.
27 M. Spremić, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, 158-159.
28 O. Zirojević, I. Eren, Popis oblasti Kruševca, Toplice i Dubočice u vreme prve vladavine Mehmeda II (1444-1446), 377-378.

autor: Radoljub Jotić, profesor istorije


Dodajte komentar:

Vaš komentar je uspešno poslat i biće objavljen nakon odobrenja.
Dogodila se greška prilikom slanja komentara. Molimo pokušajte kasnije.