Očekivano je lepo, očekivano teško, očekivano skroman odziva ali i posle 8. akcije čišćenja nastavljam-o dalje...ja i dalje verujem u sve nas.
Govorio sam ranije neka svoja razmišljanja o tome kako odnos prema prirodi pokazuje puno o tome kako se odnosimo prema sopstvenom telu, dostojanstvu, obavezama...bilo je pre 5 meseci pa ću preformulisati.
Ako se loše navike ne menjaju, ne sankcionišu one dolaze na naplatu. Ako govorimo o telesnom aspektu, prejedanje, neka vrsta takmičenja sa drugovima, rođacima ko više može da pojede, popije i tako godinama mogu dosta rano da upropaste ono što ima šanse da postane mudra starina jednog dana. Pisalo je nekad, možda i sada, na stomatologiji bruskog Doma zdravlja...i sa malo godina može se steći puno loših navika. To je velika istina.
Uz nelegalnu agresiju Nato pakta i sami se bombardujemo lošim navikama. To je već do nas, to se da promeniti. Ako smo razumni, ako imamo snage da sebi priznamo greške u tretiranju sopstvenog zdravlja...Zna se šta valja zna se i šta ne valja, zavaravati se da neće mene ili eno onaj puši, pije a ima 90 godina su samo izuzeci koji nam neće pomoći u bitnom momentu po nas same. Kao što se nemarno odnosimo prema sopstvenom organizmu, isti takvi smo i prema prirodi.
Reka je isto živi organizam. Njoj treba kiseonika, ona ima neke ribe, rakove (Rasina ih nema već 10-ak godina...mislimo li da je to tek slučajno?), crviće, belouške. Smeće u reci je nešto tako neprirodno i ružno za videti. Mnogi od te Rasine bukvalno žive, zalivaju kupine, maline, bašte a evo iz ovog iskustva sa smećem, na mnogo mesta oni koji iz nje izvlače vodu vraćaju joj smeće. O čemu se tu radi? Koje je to stanje duha? Kako dopreti do takvih pojedinaca a nažalost to nisu pojedinici, nego ih je mnogo. Ja mislim službom koja će ići svakodnevno kroz reke. Zovite je komunalni inspektor, zovite je redari, rendžeri, šumari...ime je nebitno ali mora da počne da radi svoj posao. Kako objasniti stotine kilograma smeća u Rasini i pritokama (i celoj Srbiji) nego tako da ljudi kojima je to posao ne rade to kako treba ili da kad je neko dobio prijavu (ako je ikad neko u nas neko završio ko osuđen na sudu toga radi) to je bilo mrtvo slovo na papiru. Negde u dubini to svi znaju. I ovi što prljaju pa ih boli uvo i ovi koji ne prljaju pa ništa ne preduzimaju te tako saučestvuju. Ali to se mora promeniti, jednostavno mi kao društvo, tako samoživi, bahati prema sopstvenim telima, prema rekama, komšijama, prijateljima...takvi nećemo moći da preživimo. Ni ovi štrokavci ni ovi koji ih se groze a ne bi 2 sata odvojili za širu društvenu zajednicu. Jednostavno, to se tako ne radi. Ne znam da li smo na putu da izvučemo glavu iz peska... Ili i dalje nećemo da se angažujemo ako nemamo samo i jedino finansijsku korist za sebe lično ili neku protivuslugu?
U Pravoslavlju se kaže, telo je naša kuća, čuvajmo ga. Da li to poštujemo? Ne mora naša cenjena religija, evo kineska medicina, u njenoj je osnovi da sve stvari funkcionišu skupa i da ništa ne može da se gleda izolovano i samo za sebe jer je deo neke celine. Da li mislimo da je moguće da postajemo tzv građani tako što ne koristimo septičke jame (a ni taj deo nije kažnjiv nekom magijom ludosti)? Od ušća Graševke do Kobilja ima bar 20 divljih “priključaka” kanalizacije direkt u Rasinu, a isto je i nizvodno? Da li mislmo da taj otpad ode negde i nigde se povratno ne pokazuje u nama, našoj deci, živom svetu? Da li mislimo da to može tako i da će doći neki vilenjak da to sve sredi? Ja mislim da mi moramo sve sami da sredimo i da nas možda u nekom momentu počne i Država pomagati, pre svega tako što će nadležne službe da hvataju trovače i bacače a sud da ih ekspresno presuđuje. Nije u redu ni oni da primaju plate tek na osnovu svog zvanja a ne na osnovu obavljenog posla. Ali moraju samo građani da se izdignu iz sopstvenih komfornih zona jer ovako više ne ide. Kako objasniti da smo npr u reci u samom centru (u nivou poznatih starih kafana) nalazili džak bebi opreme zavezan i bačen(bar u centru ima kontejnera iako je tačno da ih nema koliko bi trebalo iako ni to nije opravdanje za bacanje), kako je moguće da npr na oko 200m iznad Lizine vodenice uz samu reku pored improvizovane štale postoji mesto gde očigledno neko redovno baca smeće? Kako je moguće da mlada, obrazovana osoba blizu ušća čisti obalu a kolicima baca smeće u reku jer je sledeći kontejner u Selištu?
Moramo dobre stvari u nas da čuvamo a one za menjanje da menjamo. To mora da je do nas, da se učimo ko ljudi. Kao Slavko Štimac, svakog dana u svakom pogledu da sve više napredujemo ali iz istinski a ne samo u novinama. Da cenimo svoju okolinu jer tako se pokazje ljubav prema mestu u kom si (a ne rečima...e ja mnogo volim prirodu ali baš sad ne mogu..a u stvari nikad ne mogu i marim baš). Ljubav i poštovanje bi se pokazali na delu da smo se masovno bunili da se ne izgradi hidroentrala u Krivoj Reci (naravno i u Rokcu i Jelakcu), isti bi bili na delu da na nas na ovim akcijama ima po 50-100. To bi bio lepši marketnig za Brus nego sto pevača, iako nemam ništa protiv toga. Odimo u Valjevo pa se raspitajmo kako ljudi čuvaju Gradac i kako na njemu provode vreme. Do pre 10 godina (iako je i tada bilo smeća) i mi smo se kupali po reci a sada je gadno i na pecanje otići jer odsvud visi nešto ili smrdi nešto.
Pratimo kako piroćanci brane Toplodolsku reku, učimo, shvatimo da imamo dostojanstvo, da nismo beslovesna masa i da nije sve odnegde dogovoreno i da je istina da kad se ljudi organizuju za dobre stvari, da ništa nije nemoguće čak i u našim uslovima. Ne znam da li shvatate, pisao sam o tome u Trofeju a i Brusonlajn je preuzimao, da je u Srbiji planirano 950 lokacija za minihidroentrale i da kako ide biće i izgrađene a to znači da svaki potočak će biti razbijen. Neće biti ni riba, ni ribolovaci neće imati svrhu, a mnogi će ostati i bez izvora polivanja svojih zasada pa vi i dalje bacajte smeće ili ne bacajte al ponašajte se ko da vas se to ne tiče. Pročitajte pismo poglavice Sijetla, sve je povezano!!!
Ovog puta posebno bih se zahvalio Nemanji Milisavljeviću iz OOSR Pastrmka u čije ime je redovno donirao džakove u koje odlažemo smeće, ali bi bilo prirodno da još više ribolovaca uzme učešće jer nije logično da ih bude ne više od pet.
Lovci, srednjoškolci, razna udruženja, sportisti, a najpre funkcioneri bilo bi lepo da ugazite u Rasinu, naše pravo ogledalo. I da to uradite više od jednog puta. Nije sramota, osećaćete se čak i lepo koliko god to čudno zvučalo.
Veliko hvala restoranu Kljunac i Duci koji su nam obezbedili užinu. Osnovcima. Marku Makragiću jer je bio već nekoliko puta, Dejanu Čoliću i Goranu Dačkoviću iz istog razloga kao i Žarku Arsiću. I hvala mojoj najužoj porodici na podršci u ovom poduhvatu.
Vidimo se uskoro u reci i oko nje. Sve najbolje. Sa željom da Rasina opet postane reka.
Aleksandar Milutinović