Seoskaprodavnica Botunja

Nekako, pojava ovih „pametnih telekomunikacijskih čuda“ uslovila je pad u zaborav nekih tradicionalnih, ne vrednosti, nego dešavanja, nečega čiju je propast moglo samo da izazove nešto isto toliko jako, što moramo priznati, iziskuje mnogo manji napor, ima neki veći stepen korisnog dejstva, ali nije u potpunosti slobodno, jer se strepi uvek od nekog virusa, nekog manijaka. Sabore su zamenile društvene mreže, susrete sela onlajn igrice, a pijace uveliko svojim velom pokrivaju sajtovi za onlajn kupovinu.

Niko više ne priča o tome da je video stvorenje neko, nikoga više nisu vile uhvatile u svoje kolo dok se noću pešice vraćao iz grada. Mašta i razmišljanje su se usmerili u sasvim drugi pravac, reklo bi se moderniji.

A ona se ne da! Nekada su postojali seoski „Dom kulture“, zanatsko- zemljoradnička zadruga, mesna kancelarija, ambulanta, kafana na izuzetno niskom nivou što se higijene tiče, škola, autobuska stajališta, podrumi pića. Sada je sve stalo u nju, valjda smo i mi, seljaci nesvesno krenuli u racionalizaciju troškova i prostora, nalazeći neki mir i iskrenu radost ispred prodavnice!

Dve klupe i otprilike desetak praznih, otpisanih pivskih gajbi. Više i nije potrebno, jer i kada je prepuno, uvek ima mesta makar za još jednog. Ispred naslagana roba najšire moguće potrošnje, `ladno pivo, svih prozvođača, od Zaječara do Apatina. Unutra, moglo bi se reći, prefinjenija roba, poput pirotskih opanaka, čizama istog proizvođača, raznih pojilica, kanti za prskanje, ulja, eksera i bog bi znao čega još. Prehrambene proizvode i papirnu galanteriju preskačem, iziskuje mnogo prostora, a i suvišno bi bilo pominjati je i opisivati, bojim se, dosadno.

Dolazi se do centralne figure. Trgovac, ili ima šezdeset i pet godina, ili dvadeset i nešto. Ovi između su se izgubili u tom raskoraku, jednostavno ih smena generacija nije pogodila na način na koji bi trebalo. Trgovac zna sve. Apsolutno. Koliki je kome račun za struju, ko ima koju bolest, koliko ko duguje za vodu, svi marifetluci oko podele mesne vlasti su u njegovom malom prstu. Ali, on to vešto krije. Podbode ponekad, zagrejanog individualnog proizvođača i time se zadovolji. U ekstremnim slučajevima odaje informacije, i to ako je baš pijan, što je izuzetno retka pojava, jer sa godinama ima jake treninge.

A ekipa ispred prodavnice ima  četiri stalna člana. Ostali su manje bitni, ai isto imaju pravo glasa. Ta četvorica obično potežu najrazličitije teme, počevši od nasipanja puta, do Nikolićeve kompetentnosti da obavlja funkciju predsednika. Malo ljudi zna, ali o Miloševićevom padu se ispred naše prodavnice govorili već 1995., a bombardovanje je završeno šest godina pre svog stvarnog početka, inflacija je doživljena krajem osamdesetih, a Crkva, koja ne postoji, je rušena i izgrađivana po tri puta, a u planu je i četvrta, ako Bog da.

Najbolje od svega je da svi imaju rešenje za sve. I kako bi trebalo, evo  aktuelne teme, rekonstruisati vladu, koja ministarstva fuzionisati, koja ukinuti, kako da se skupe sredstva za obnovu nepostojeće Crkve, kako regulisati monetarni sistem unutar zemlje. Dokolica ili prevelika preopterećenost svakodnevnim problemima i trzavicama?!

A jedno je sigurno, dok je nje, biće i sela. Da nam je živa i zdrava!
ČD, avgust 2013


Dodajte komentar:

Vaš komentar je uspešno poslat i biće objavljen nakon odobrenja.
Dogodila se greška prilikom slanja komentara. Molimo pokušajte kasnije.