djole1

"Dobro došli" u Đoletovu "pesmu", u predvorje boemskog raja. Dobro došli u kafanu za Đoletov sto u uglu, nazdravite i popijte sa pjesnikom čašu pića u koju je mjesečina sišla. U ovom otuđenom svijetu jedino još ima smisla sa pjesnikom posjediti i, onako, sa merakom muški i ljudski popričati, možda nešto od mjesečevog sjaja i zakačiš. Ko sa pjesnikom zoru dočekao nije, taj ne zna šta su svitanja. Popij čašu rujnog vina sa pjesnikom i pobratimio si se sa čitavim čovječanstvom.

U društvu sa "prejakom rečju" ni vaseljena nije predaleko, a zvijezde su sišle da ukrase razgovor. Vjerovali ili ne, i ljubav tada izgleda sasvim moguća u ovoj otuđenoj pustoši. Ko u ovo gluvo vrijeme još o ljubavi pjeva i Amoru se klanja, osim pjesnika. Jedino bogatstvo koji pjesnik u testamentu potomcima ostavlja jeste ­ljubav. Na ovom globalističkom smetlištu sve je podređeno interesu, pa je i srce postalo suvišan organ. Kao bez njega se ne može, ali mora se smiriti i utišati. Duša je bezdušno odavno udavljena, tako da je ostala još samo glava, ali koliko će dugo i ona izdržati bez svojih posestrima emocije i duše. Jedino se ovom ruglu, koje nam se sprema, odupire nestašno dijete kome kroz vene teče nektar, a pjesnikom ga zovu, a k tome još i boemom.

Ima Dalibor Đokić oštro oko i zna da se "osmeh istopio, nestao u tami" i da pored njega "sumorna lica prolaze". Koja je to sila izbrisala najblistaviji izraz lica i zašto? Zato, "konobaru, prijatelju stari", natoči još jednu "da umrem tamo gde umire ljubav", vrisnuće Dalibor gorštački jedro ispod srpskog Olimpa koji je nekad na pastoralnu idilu ličio, slično kao veliki Tin u pjesmi "Noćas ću umrijeti od ljepote". Te pastoralne kopaoničke duše u ovom nesojnom vremenu sačuvale su to dragocijeno zrnce idiličnog života sa osmjehom na licu. Vedri gorštaci se ne mire sa sumornim izrazom lica jer su planinski vrhovi bliži suncu i svjetlosti, rodnom mjestu blistavog osmjeha. Iza tog osmjeha nataložio se i sloj tuge, ali ga ne kvari. To je ona plemenita, gospodska tuga koja dodatno oblikuje lice pjesnika i boema. Lice razvučeno u osmjeh, a oči iskre tugom, kakav divan kontrast. Upravo iz tog kontrasta nikla je jedna od najboljih pjesama u ovoj zbirci i jedna od najljepših boemskih pjesama sa ovih prostora, elegija o pijanstvu, bolu i životu:

"Pijemo život i JA
Opijam ga vinom i rakijom,
On mene tugom i bolom"

Većina Daliborovih pjesama počinje glagolskim oblicima za prošlo vrijeme: bio sam ... , bila si ... , bio je ... , imao sam ... , prošlo je ... , ispio sam ... , napisao sam ... , voleo sam ... , ne bez razloga, jer nam se čini da su prošla vremena bila bolja. Sa gerentološke tačke gledanja tada smo bili mlađi i sve nam je, nekako, bilo potaman, još smo imali vremena da budemo mladi i ludi i da živimo u divnim zabludama i površnom znanju. Što je vrijeme više odmicalo taj divni zanos je sve više kopnio. Evo nas mudrih i iskusnih, pjevuši Đole, ali i nezadovoljnih, puni jeda i jada. Još niko prolaznost zauzdao nije i otud pjesnikova tuga. U dugim kafanskim noćima, koje još nazivamo i boemskim, Dalibor Đokić Đole je u Brusu brusio svoje elegije, shvativši da od prolaznosti lijeka nema.

URLIK BOLA

Na korak od tebe,
a reči nikako da krenu.
Stojimo u tišini...
Taj prelaz iz ljubavi u mržnju,
tako užasan, strašan i nekako...

Svet nestaje
i ništa kao nekad nije.
Ti odlaziš,
poslednja je svetlost dana,
kao da život nestaje za horizontom.
Šaljem u vetar za tobom glas,
urlik bola,
zbog tvog nestanka.
D.Đokić

UrlikBola2

Jedna od karakteristika Đokićeve zbirke pjesama "URLIK BOLA" je apostrofičnost, odnosno obraćanje prijatelju, konobaru, kafanskom čovjeku, životu, ljubavi, djevojci, što njegovoj poeziji daje intimnu notu. Time on podržava i podražava jesenjinskopreverovsku poetiku intimnih razaotkrivanja. Vraćanje na, već pomalo zaboravljeni, intimni srs lirskog subjekta, ne umanjuje umjetničke dosege ove zanimljive zbirke. Umjetnička ponuda intimnog života je hrabar čin, rijetki su oni koji se usuđuju da otkriju tajne velove nadublje intime. Specifičnost Daliborove intimističke poezije svakako je taj pastoralno kopaonički gen naslijeđen od predaka gorštaka koji su njegovali direktan govor i time iskazivali bliskost u komuniciranju. Takav odnos bliskosti Đole uspostavlja i sa čitaocima. Ova zbirka pjesama je, zapravo, prijateljski poziv na čašu pića u koju je mjesečina sišla.
Veljko Stambolija
izvor:poezijascg.com


Dodajte komentar:

Vaš komentar je uspešno poslat i biće objavljen nakon odobrenja.
Dogodila se greška prilikom slanja komentara. Molimo pokušajte kasnije.
Facebook - BrusONLINE
YouTube - BrusONLINE