LjubisaKrasic privatno

Ljubiša Krasić je pesničko ime koje je duboko utisnuto u kulturu i književnost Toplice. Kao dugogodišnji predsednik Književnog društva „Rade Drainac“, profesor književnosti u gimnaziji u Brusu, književni kritičar i stvaralac, Krasić iscrtava književnu mapu topličkog kraja. Prve stihove napisao je u srednjoj školi i vojsci, ali smatra da je njegovo ozbiljnije stvaranje počelo na studijama književnosti u Prištini.

U doba hiperprodukcije, on je jedan od retkih koji objavljuju samo ono nad čim su se dobro zamislili – jednom kad ga napišu. Ipak, tri njegove objavljene zbirke poezije predstavljaju čitave univerzume. Jednom kad ih pročitate, vaš svet više nije isti.

Razgovarali smo o književnim uticajima, o KD „Rade Drainac“ i njegovom razvoju, o stvaranju u Srbiji, u provinciji, ali i o tome zašto je izabrao poeziju kao „jedino smisleno u suludom vremenu svakodnevne umetnosti“.

Osim velikih imena iz domaće i svetske književnosti, na tvoje stvaralaštvo u velikoj meri je uticao i stric, pesnik Voja Krasić. Kako je bilo odrastati i rasti u poeziji pored takvih uzora?

"Da bi neko na vas uticao, mora vam biti blizak ili životom ili delom. Volim sve što je arhaično u čoveku, mislim da sam mnogo, mnogo, mnogo decenija kasnije rođen nego što je trebalo. Arhaično sam pronašao u životu i liku Voje Krasića, mog strica, mog prvog kritičara i književnog (ne)prijatelja, u njegovim i očevim pričama o Živojinu, o Arseniju. Sve što pronađete u mojim stihovima posledica je mog sazrevanja nad delima Disa, Drainca, Bore Stankovića, Crnjanskog i Ćosića."

Posle skromnog džepnog izdanja prve zbirke pesama „Nemir”, objavili ste „Želju lutalicu“ 2004. godine, a nakon deset godina i knjigu pesama „Rastrč/gane ljubavi“. Zašto je bilo potrebno da prođe cela decenija da se osmeliš na objavljivanje?

"Ili sam jako lenj pesnik, i mnogo promišljam nad onim što stvorim. Kao volim da čekam, da vreme, dugo vreme, padne po stihovima, pa nanovo da ih nešto budim. Mislim da ulazim u godine (ili već jesam) koje čekanje krate, da me neka životna i književna zrelost čini sigurnijim. Ili, sa druge strane, Brus, grad u kojem trajem kao gimnazijski profesor već 13 godina, daleko je, tamo-amo, 120 kilometara. I ja sam umoran, jako umoran od svakodnevice putovanja i željan porodice, nespreman da propustim Jovanino i Andreino odrastanje, sada već studentkinje i gimnazijalke. Eto, između ta dva dobra skrila se čitava decenija! Ne ljutim se na sebe zbog tempa stvaranja, ono verovatno prati i moju životnu zrelost. Verovatno je tako, nisam nezadovoljan. Jedino bih menjao, kao što sam rekao, vreme svog rođenja. Mislim da sam satkan od arhaizama i da me samo oni, od reči, mogu srećiti. Mislim da su oni moja zavetrina u kojoj čuvam sebe, u kojoj čuvam svoju ljubav za Jovanu i Andreu, u kojoj živi Vesna Jug."

LjubisaKrasic privatno2

Predsednik si Književnog društva „Rade Drainac“, a dugo si bio sekretar Književne omladine Prokuplja. Zbog čega je značajan rad sa književnicima u društvu, a zbog čega sa KOP-ovcima? Šta je to što Toplica ima, a ostali gradovi i krajevi nemaju?

"Ko smo i šta ćemo biti u književnosti – drugi odlučuju o tome i vreme. Ako ćutimo i grčimo se, nema imena, stiha ili rečenice, koje će ostati iza nas. Pored fizičkog trajanja, nadasve je dobro da imenom trajemo i u književnosti, bila ona toplička, srpska ili svetska. Naši stvaraoci su jako skromni ljudi, i izuzetno talentovani. Jedan smo od retkih gradova u Srbiji koji pored društva ima i omladinu, i dobro je što to umemo da čuvamo, negujemo i razvijamo. Gde god smo gostovali, ili bili deo takmičarskog programa, ostali smo upamćeni, nagrađeni, nanovo pozivani, pitani za mišljenje… Razlog – u dobrih pisaca i reč je velika! Eto, to je naša različitost, to je razlog zašto drugi idu za nama.

Uvek sam učio od onih po čijim utabanim stazama sam koračao, trčao… Uz poeziju, imao sam čast i zadovoljstvo, da rastem pored  Slavoljuba Dimitrijevića Pesnika, Borisavljevića, Černova, Šućina, Voje Krasića… delio sa njima ljutnje, revolte, zajedljive opaske, čudnovate i nenadane ćutnje i govore.

I kao mnogo puta, na nekoj od književnih večeri, u nekom našem gradu, dogodilo bi se, ponekad… Borisavljević bi ustao i kazao da će pročitati svoje dve nove pesme, jedine koje ne zna napamet. Mislim, ko sad da ustane za njim…’ajde, mora se… a zaboravio sam da ponesem te večite naše pesničke papire…i rekoh, govoriću vam dve pesme, jedine koje znam napamet… Velika vremena uz velike ljude!"

Kako je bilo uopšte „zagaziti“ među sva ta pesnička imena devedesetih?

"Vreme mog ulaska među topličke književnike nosilo je neko prećutno neprihvatanje. Godine koje sam tada imao uvek su bile mlade i bile osnova svakog vrednovanja poezije. Ne kažem da je to loše delovalo na mene, i tada mlade pesnike, ali je bilo teže nego da se javno kritikovalo, da se slušalo ispevano i govoreno.

Hod koz šablon, kasnije, mi smo promenili. Saša Milovanović i ja dali smo čitave večeri mladim ljudima i nismo im kratili reči niti umesto njih govorili. I to je dobro. Da nije, mislim, KOP-a danas ne bi bilo."

Kakvo je trenutno stanje u književnosti u Srbiji? Ko piše, zašto i koliko to uopšte vredi?

"Da nije tragično, bilo bi smešno! Pre bih se pitao, ko sme tako nešto da objavi, štampa i na sva usta viče o njegovoj (ili njenoj) dobroti (vrednosti)! Ako sam dobar čovek, da li je to preduslov da budem i dobar pisac! Ili suprotno! Da li da ti ćutim da me ne bi zamrzeo i ukinuo 100 evra za tromesečni račun za struju ili telefon! Da li da ti ćutim da bih ti (ili bi mi) bio prijatelj! Skoro sam pročitao, treba da se stide oni što čitaju pisanije rijaliti zvezda, nabeđenih laguniranih ružičastih voditeljki, glumica za odrasle a ne oni što ih pišu! Kakva istina!"

Recenzent si knjiga brojnih autora: šta je to u književnosti što nikad ne zastareva? Šta ti je draže: tumačenje ili stvaranje?

"Traganje za smislovima života, za samospoznajom u lepoti koja nije usamljena i tragična, za željom i snom koji će izmeniti sve što svet jeste i mi u njemu…

Na ovo drugo pitanje neću da odgovorim…ili ne umem. Kod mene je to i dalje nedeljivo, što je dobro, valjda…ili možda nije."

LjubisaKrasic privatno1

Radiš kao profesor u gimnaziji, da li se tu nešto promenilo: da li gimnazijalci čitaju sve manje ili sve više?

"Ako mogu da pročitam dnevnik lektire svog komšije profesora književnosti na dvadesetak strana, ako mogu da pročitam prepričanu lektiru od tri-četiri strane na jednom od tridesetak sajtova na internetu, ako mogu da saslušam druga na velikom odmoru da mi kaže kraću verziju prepričane lektire sa nekog  od tridesetak sajtova na internetu, ako mogu da zamolim starijeg brata ili sestru da mi kaže suštinu lektire jednim SMS-om, ili, na kraju, sačekaću da mi je iznervirani profa sam kaže jer nema sa kim da radi na času…zašto bih čitao!

Ko je kriv? Ja kao profesor, ja kao roditelj, ja kao književnik… ili neko uokviren u kravatu i lakovane cipele koga smaraju debele knjige!"

Da li je onda stvaranje (u provinciji) uzaludan posao?

"Ako ljubite ono što stvorite, ako u četvorozidnoj sobi ono sreći vas i kada iz nje izađe, ako sreći drugog, nebitno je da li je on (ili vi) u provinciji ili velegradu."

Kako se menja poezija sa čovekom? Da li su godine učinile da drugačije pišeš ili je tvoje pisanje oblikovalo tebe?

"Nikada nešto nisam jurio za rečima. Mislim da sam sa svakom od njih (ispevanom ili neispevanom) rođen i da one imaju svoje vreme kada će se kroz mene javiti. Sve zavisi od našeg čitalačkog iskustva, od našeg životnog iskustva a jedno i drugo oblikuje istorijsko vreme u kojem jesmo. Pratilac sam pesničke misli, smatram da njen određeni oblik, ili forma, ima vreme trajanja. Posle tog i takvog vremena, dolazi do zasićenja i treba je menjati. I zato sam drugačiji u 2004. i u 2014. Nemoguće je za čitavu deceniju ne promeniti se, nemoguće je da poezija, u ovom vremenu,  čitavu deceniju ostane ista. Ko to ne primeti, može li se smatrati ili nazvati umetnikom. Odavno sam izašao iz kolotečine."

Tvoja poezija je prepoznatljiva po izraženoj narativnosti. Kako to da se nisi u stvaranju opredelioza proznu formu, priču ili roman? Može li se uopšte govoriti o tome šta je lakše, a šta teže napisati? I ako može, šta je onda to što je u poeziji „teško“ za tebe?

"Poezija. Jedina smislena, uvek, u ovom suludom vremenu svakodnevne umetnosti. Nema u njoj nepotrebnog rasplinjavanja, dosadnog nagvaždanja, bespotrebnog torokanja. Sve što jesi, tu je, od prvog do dvadesetprvog stiha. U njoj je priča, kroz njenu narativnu nit teku muška osećanja, ženski koraci i, skoro uvek, neka tuđa livada i kuća, neka tuđa sreća na koju čekaju i Krstana i Milosava.

I sve mi je teško, i kada me reči pojure i razbeže se jer sam spor u kucanju, pa me razljute i dohvatim se olovke…i kada mi kažu da u stihovima teško mislim, da se sporo radujem…e, pa, žao mi je, kada budem video da ljudi grle svom snagom život koji im je dat, kada budem čuo da šapuću o lepoti, daću vam sve što tražite.

Eto, od skora sam zašao i u svet priče i nije mi teško pala, za mene iznenađujuće…pa, videćemo, uskoro, gde sam u njemu sebe pronašao. Za roman još treba da rastem!"

Autor:Srbijanka Stanković, izvor i foto:Topnovosti.rs


Dodajte komentar:

Vaš komentar je uspešno poslat i biće objavljen nakon odobrenja.
Dogodila se greška prilikom slanja komentara. Molimo pokušajte kasnije.
Facebook - BrusONLINE
YouTube - BrusONLINE