EHO 0522

„Odliv mozgova“ je emigracija radno sposobnih visokoobrazovanih ljudi u potrazi za bolje plaćenim poslom i boljim uslovima rada. Posledica toga je da mesta iz kojih odlaze gube takve kvalifikovane ljude, tj. „mozgove“. Za zemlje u razvoju karakterističan je „odliv mozgova“.

Dešava se da zaposleni primete da su u nekoj kompaniji uprava i bogatstvo neaktivni i nestabilni, pa nisu u mogućnosti da idu u korak sa njihovim ličnim profesionalnim ambicijama. Dešava se da se radnici nekih tradicionalnih veština i zanata premeste iz jednog industrijskog sektora u drugi. Smatra se da je jedan od bitnih razloga „odliva mozgova“ društveno okruženje: ljudi nemaju šansu da dobiju posao, politički je država nestabilna, loša je ekonomska situacija. Međutim, ovakvih ljudskih migracija može biti i na individualnom nivou – profesionalna sklonost i ambicije u karijeri.

Neke nove studije pokazuju da dolazak mladih iz regiona na studije u Beograd popravlja obrazovnu strukturu stanovništva naše zemlje.

Zapadni Balkan je region sa ogromnom emigracijom stanovništva, uglavnom u razvijenije delove sveta, pre svega Evropsku uniju, preciznije u Nemačku. Iz Srbije se u najvećoj meri iseljava, kvalifikovano, najčešće visokoobrazovano stanovništvo, pa emigracija ima negativne posledice na ponudu radne snage i sveukupni ekonomski razvoj. Neki istraživači navode da u Srbiji postoji neto imigracija visokoobrazovanih i to najviše u delu populacije koja je u dvadesetim godinama života. Razlozi za ovakvu pojavu su pre svega povratak ljudu koji su otišli da studiraju u inostranstvo, a najveći deo emigranata čine ljudi sa srednjim obrazovanjem, gimnazijom ili srednjom stručnom školom, koji odlaze na dalje školovanje u inostranstvo.

Postoji i tvrdnja da u Srbiju više dođe, nego što iz nje ode, nisko kvalifikovanih radnika. S druge strane, Srbiju emigrantskom zemljom pre svega čini veliki neto odliv ljudi sa srednjom školom, više sa srednjim stručnim obrazovanjem nego gimnazijalaca.

Neki ljudi odlaze iz Srbije za stalno u potrazi za višim standardom. Većina skorašnjih emigranata ipak se odlučuje za cirkularnu imigraciju koja je korisnija i za njih i za zemlju iz koje odlaze. Stiču nove veštine i bolje brinu o svojim porodicama i doprinose napretku zemlje trošeći u njoj većinu onog što zarade u inostranstvu.

Takođe ne treba smetnuti s uma jednu novu grupu takozvanih telemigranata, a to su ljudi koji žive u Srbiji, a rade za inostrane klijente, uglavnom preko interneta.

Danas se u svetu traže visokoobrazovani, mada ne svih struka, kao i majstori, vozači, medicinski tehničari itd. Ne znam koliko naših ljudi studira u inostranstvu, a koliko iz inostranstva dolazi u Srbiju, ali u razgovoru sa mladima, srednjoškolcima i studentima veliki broj njih kaže da bi rado otišlo u inostranstvo. Koliko njih stvarno ode mislim da zavisi od toga koliko može apsorbovati ciljana zemlja, nego što tu ima naših zasluga (zasluga države) što su ostali.

Dakle, veći deo koji napušta našu zemlju jesu mladi ljudi. Mladi kao razlog odlaska iz zemlje navode ekonomske razloge, ali jedan od prisutnih razloga je i pesimističko viđenje srpskog društva. Možda bi država mogla da preduzme neke mere kao na primer mogućnost za profesionalno usavršavanje kroz programe koje bi sufinansirala ili stipendirala država; zatim dati podršku razmeni i saradnji sa kolegama u inostranstvu; bolju dostupnost visokog obrazovanja i radu; više pomoći države u zaposlenju i osamostaljivanju od primarne porodice.

U Srbiji za sada od konkretnih mera je želja da se oformi tim eksperata, koji treba da sačini strategiju i akcioni plan za sprečavanje odlaska ljudi iz zemlje, ali i da privuče nazad one koji su već otišli.

Ono što između ostalog zadržava mlade u Srbiji je želja pojedinaca da uspeju u svojoj zemlji za koju im je potreban (višak) entuzijazma i pojedine kompanije koje kroz svoje programe za završene ili nesvršene studente, pre svega, za svoje potrebe obezbeđuju kvalitetan kadar. Neki od onih najvrednijih i ovih grupa, nemaju još trideset godina, a već „drže“ dobre pozicije u velikim firmama ili uspešno vode sopstveni biznis, kao jedan od načina da se mladima kaže da vrede i da se ceni što nisu napustili svoju zemlju.

Kada jedan mlad čovek odluči da napusti zemlju u kojoj se rodio, odrastao i školovao, u koferu sa sobom nosi i deo budućnosti te zemlje, ali i ono što je u njega do tada uložio. Mladi ljudi odlaskom ne stvaraju više u sopstvenoj zemlji, nego u onoj u koju su otišli. U društvu iz kojeg su otišli, neće biti onih koji će mu doprinositi. Međutim, šteta se ne završava tu – kada su mladi ljudi u pitanju, ona je dugotrajna. Država očekuje od mladih ljudi da budu oni koji će podići nivo društvenog proizvoda, a mi ne gubimo samo aktuelni prosek već zapravo onog ko taj prosek može da unapredi.

Osim budućeg izgubljenog doprinosa društvenom proizvodu, mlad čovek u emigraciju sa sobom nosi i ono što je u njega do tada uložio. I zemlja i porodica investiraju u obrazovanje – sve dok mlad čovek ne napusti zemlju, to je investicija. Mnogi smatraju da kada napusti zemlju, to postaje trošak. Ovaj trošak najviše je u Srbiji, pre svega zbog opšteg nivoa cena, plata u obrazovanju. Kada se uporede iznosi koliko zemlje Balkana ulažu u obrazovanje, a koliko se za istu svrhu izdvaja u Nemačkoj, dolazi se do zaključka da zemlje u koje odlaze mladi ljudi dobijaju stručnjake i deset puta „jeftinije“ od onih koje same obrazuju.

Ljudi koji su već u inostranstvu kao razloge za ostanak navode pre svega perspektivu, izvesnost, sigurnost, bezbednost, uređenu državu i sistem u kome znaju šta mogu da očekuju. Ukoliko imate obrazovanje određenog nivoa, znate gde možete da se zaposlite i kakva će vam biti plata. U Srbiji, kada završite studije, ne znate da li ćete uopšte naći posao, a kamoli kako ćete biti plaćeni.

Kada je o mladim ljudima reč, neće otići svi koji planiraju. Međutim, svi oni ne osećaju nikakav kontakt sa državom, nemaju poverenje u nju, niti u njene institucije, ne vide perspektivu u domovini i zato razmišljaju da odu. Ti ljudi neće raditi na tome da naše društvo postane bolje. Devedesetih godina je jedan deo mladih odlazio, ali je drugi ostajao i pokušavao nešto da promeni i na kraju donekle u tome i uspeo. Danas mladi kao odgovor na situaciju koja nije dobra nalaze da odu, a ne da se angažuju da naprave neku društvenu promenu. To je ono što treba da se menja.

Poznajem mladića koji se vratio iz inostranstva u Srbiju. On kaže da tamo nije mogao da se bavi onim što je želeo, prepoznao je Srbiju kao mesto koje će se tek razvijati. Uvideo je da su ljudski kapaciteti u modernom poslovanju ovde nedovoljno razvijeni. Mislio je da ovde ima više prilike da razvije nešto novo, umesto da bude deo postojećeg sistema. Nakon manje od godinu dana zaposlio se i kaže da nije razočaran što se vratio. Kaže da je njegova najbolja životna odluka to što se vratio u Srbiju.

Uglavnom ljudi koji se iz inostranstva vrate u Srbiju budu razočarani, jer ne znaju šta ih čeka po povratku. Ljudi koji se vraćaju često zaborave kako ovde stvari funkcionišu, pa doživljavaju šok.

„Odliv mozgova“ ne predstavlja samo politički i ekonomski problem nekog društva već predstavlja globalni problem, s obzirom da se ovim procesom nastavlja davno započeta polarizacija sveta na relaciji siromašni – bogati, odnosno razvijeni – nerazvijeni. Ukoliko ovaju proces dobije velike razmere, tada zemlje porekla trpe velike ekonomske ali i druge gubitke. Srbija je jedna od takvih zemalja, pa je potrebno sagledati mere i mogućnosti da se migracioni tokovi visokoobrazovanih stručnjaka iskoriste na najbolji mogući način. Država, s obzirom da nema kapacitet da zaustavi ove migracije, treba da preuzme širu inicijativu, da poveže i organizuje stručnu i naučnu dijasporu i na taj način oformi nacionalni socijalni kapital koji bi zauzvrat trebalo da poveže različite domaće institucije sa stranim obrazovnim, istraživačko-razvojnim, privrednim i drugim organizacijama iz zemalja u kojima se nalazi radi obostrane koristi. S druge strane država bi trebalo da preduzme diplomatsku inicijativu kako bi se bar deo novca uloženog u obrazovanje stručnjaka koji su imigrirali vratio u zemlju porekla.

„Odliv mozgova“ problem je slabo razvijenih država. On posebno pogađa tranziciona društva. Uzroke „odliva mozgova“ posmatramo i kao izraz potrebe za jeftinom a kreativnom snagom i dobro obrazovanom radnom snagom, sposobnom da nadomesti nedostatke izrazito nefunkcionalnog obrazovnog sistema pojedinih država.

Teška ekonomska situacija koju karakteriše visoka nezaposlenost, pad životnog standarda, slabe perspektive za lični i karijerni razvoj, politička nestabilnost i tako dalje, samo su deo razloga kojina se mogu objasniti neprekidni tokovi migracija stanovništva. Ipak, treba razlikovati migracije stanovništva od brain drain-a. Brain drain ili “odliv mozgova“ je specifičan oblik migracije stanovništva koji se uglavnom odnosi na odlazak visokoobrazovanih stručnjaka, naučnika, umetnika i drugih intelektualaca iz jedne (siromašne, nestabilne, nezdrave) zemlje u neku drugu, u kojoj se očekuje da je sve bolje od stanja u zemlji odliva. To bi bilo generalno i bazično objašnjenje.

Posebno zabrinjava napuštanje studenata svojih matičnih zemalja koji u vidu „studentske mobilnosti“, odlazeći na privremenu stručnu praksu u inostranstvu, tamo ostaju trajno ili to pokušavaju učiniti.

U uslovima dekonstrukcije većine društva i kasnijim lošim materijalnim pretpostavkama naučnici su birali život u drugim zemljama. Odliv naučnika iz zemlje je posledica poremećenih odnosa i vrednosti u društvu, kome je neophodna temeljna reforma sistema društvenih vrednosti. Greška je što ne postoje organske veze između Srbije i naučnika sa njenog područja, koji su otišli van zemlje.

Odlazak na privremeni rad u inostranstvo za najveći broj stanovnika Srbije znači odlazak zauvek. Bez obzira da li je iseljavanje motivisano ekonomskim, političkim, obrazovno-naučnim ili drugim razlozima, ono uvek predstavlja gubitak ljudskih resursa, a poslednjih decenija i izraziti gubitak intelektualnog potencijala države.

Obrazovani ljudi su u specifičnom položaju, jer vladaju savremenim tehnologijama, znaju strane jezike, lako se uklapaju u novu sredinu, bolje se snalaze, imaju razuđenije socijalne mreže, ne robuju nacionalnim, verskim, političkim predrasudama i stereotipima i više su kosmopolitski orijentisani. Njihov trajni odlazak iz zemlje nije samo ekonomski gubitak za matičnu državu, već i demografski i političko-bezbednosni.

Kada je u pitanju „odliv mozgova“, ponovo moram pomenuti mlade ljude. Potpuno je logično da u tom odlivu imamo najviše mladih ljudi, jer je u Srbiji ogromna nezaposlenost. A i oni koji rade imaju često nedostojanstvene uslove rada. Mala zarada, prekovremeni rad, nemogućnost korišćenja punog godišnjeg odmora, odnos prema zaposlenom.

Potreban je rast standarda, povezivanje školskog i obrazovnog sistema sa tržištem rada, poreska politika u funkciji smanjenja velikih socijalnih razlika i balansiranog razvoja, obračun sa korupcijom i kriminalom, od kojeg mladi beže. Naravno, od suštinske važnosti je da država ovaj problem ne stavlja „pod tepih“ i da on bude najveći prioritet svih institucija.

Prepoznajemo i talente, radujemo li se tome? Kada vidimo talenat, da je neko obrazovan, dinamičan, preduzimljiv, da li je srpska kultura, kultura srpske nacije takva da tu osobu oberučke prihvata, da joj pomogne ... Ili će da aktivira neke mehanizme koje će tu osobu da izoluju, da skrajnu, da omalovaže i da je u krajnjem slučaju isteraju. Plašim se da je odgovor mnogo više u ovom drugom smislu. I zato je odgovornost svih nas uključujući, naravno i državni vrh, da prepoznamo činjenicu, da mi ne umemo da merimo talenat, da ne merimo i vrednujemo ljudski potencijal, ali ne samo u ekonomskom smislu već i u ljudskom. Ljudima koji stvarno imaju potencijal da se ne bi osećali čudno ne ostaje drugo nego da pobegnu negde, a to je pravi problem.
Anastasija Milanović


Dodajte komentar:

Vaš komentar je uspešno poslat i biće objavljen nakon odobrenja.
Dogodila se greška prilikom slanja komentara. Molimo pokušajte kasnije.
Facebook - BrusONLINE
YouTube - BrusONLINE