oteto od zaboravaU svim srpskim krajevima do skoro je postojao običaj da je snaša davala imena članovima mladoženjine porodice jer ih po imenu nije mogla zvati. Danas tog običaja više nema.

Izgubio se. U nekim krajevima ranije, a u nekim docnije. U selima bruske opštine na Kopaoniku sve do pre  tridesetak godina snaša je nadevala imena članovima porodice u kojoj će odsad živeti. Istina u selima oko Blaževa još uvek će se naći po neki slučaj ovog običaja.

Kao što rekoh, običaja više nema, ali su ostala imena kao svedočanstvo nečeg lepog što je prošlo.

Da bi se imena, koja je davala snaša, dopala onima kojima se nadevaju, a to su muževljevi rođaci, morala su da budu izuzetno lepa, umiljata, mazna, tepava i milozvučna. Tim novim imenom samo će snaja da ih zove i niko više.

Od trenutka pa do smrti nosioca, snaša je u svakodnevnim situacijama upotrebljavala ta imena. Imena su obično davana pred kraj svadbenog veselja.

Najbrojnija imena koja je nevesta davala su:

a.)MIL: Milodraga, Milozava, Milocveće, Milosejka, Miloseja, Milozavče, ili za muške: Milodever, Milogled,    Milobrat, Milosti

b.)LEP: Lepozava, Lepocveće, Leposejka, Lepotica, Lepojka,

Lepozavče, Leposejče ili za muške: Lepodever, Lepogled

v.)ZLAT: Zlatica, Zlato, Zlatibrat, Zlatoje, Zlatka

g.)DRAG:Dragica, Dragodever, Dragobilje, Dragizava, Dragoseja, Dragobrat

 d.)Brat: Bratica, Brajica, Bratić, Bralka, Brala, Bata, Bralence, Batica

  đ.)ŠEĆER; Šećerak, Šećerika, Šećerzava, Šećer, Šećersija

  e.)ČIK: Čika, Čikica, Čila, Čiča

Imena su davana i po nekim biljkama: Dunja, Konopljica, Ruža, Ružica, Cveće, Ljubičica, Neven, Koprivica, Jabuka, Jablan, Medunak, Medunče, Kadivica.

Takođe su davana i po pticama; Golub, Grlica, Soko, Sokolče, Golubica, Sokolčić, Slavuj, Prepelica, Paun, Paunka.

Naročito su zanimljiva imena po profesijama i titulama: Pisar, Pisarka, Pisarče, Sudija, Carevka, Vezir, Vezirka, Građanka, Gospođa, Gospodin, Delovođa, Gospoče, Aga.

ma dosta imena koja nisu tipična kao što su: Pravduna, Sunčica,  Gledana, Mirodajka, Oko, Snagija, Biserče, Pavka, Karamela, Radosti, Varidraga, Dukatinka.

Mnogo je imena sa korenom SEKA: Sekica, Seja, Sejče, Sejka.

Najlepša imena neveste su davale zaovama, deverima i jetrvama da bi bile u milosti. Ta imena su najraznovrsnija i to u kovanice sastavljena iz dve reči: Sviloprelja, Dikocveće, Milodever.

Važno je istaći da su imena za svekra i svekrvu malobrojna, jednolična, motivski siromašna jer snaša u tepanju nije smela preterivati. Najčešća imena su babo, taja, maja, naja, i slično.

 Od Milićević Anđelke udate Todosijević iz Vlajkovaca zabeležili smo sledeće kazivanje:

 “Udala sam se 1964. godine u porodicu koja je imala 23 člana. Majka mi je rekla da smislim i pronađem imena kako ću ih zvati. Tako sam svekrvu zvala Slađa, devere Bata, Brala, Bralka, nakonče Bralence, deverovu decu šećerak, Sekica, Lepozavče i Golub a komšijsko žensko dete Dikica. Pravo da ti kažem više se ne sećam svih imena.”

Trošić Božana ( devojačko Mijatović) rođena u selu Dobroljupci a udata u selo Strojinci kaže:

“Rođena sam 1936. godine a udala sam se 1964. godine u  familiju Trošić koja je brojala 17 članova. Dedu i babu sam zvala deda i baba, a svekrvu i svekra mama i tata, strica i strinu čiča i strina, devera Milodever, zaove: Leposejka, Sekica, Šećerzava a decu čičinu: Lepotica, Biserče, Cveće, Karamela, i Pisarka a nakonče Batica. I sad ih tako zovem.”

Radulović Darinka (devojačko Mitrović) priča:

“Udala sam se  1957. godine iz sela Gornje Leviće u selo Radunje. Što ukućanima što bližoj rodbini i prvim komšijama nadenula sam preko četrdeset imena. Uz pomoć jedne komšike i moje majke smišljala sam imena. Ni do danas nikog nisam pozvala po imenu, već samo po imenu sa kojim sam ga prvog dana pozvala. Devojčicu koja je tada imala dve godine a sada pedeset još uvek zovem šećerika i bilo bi me sramota da joj kažem drugačije.”

I tako običaja da se imena daju ukućanima prilikom udaje više nema, ostale su samo umilne reči kao svedočanstvo nečeg što je prošlo…

Prikupljanjem ovih imena hteli smo da ukažemo na lepotu i bogadstvo našeg jezika koji kao polako da iščezava pred naletom stranih reči koje se sve više gnezde u našem jeziku i nagrizaju njegov duh.

A narod koji izgubi svoj jezik gubi sebe samog.

Umesto da govorimo onako kako su nas majke učile mi smo počeli da silujemo jezik.

“Najmanja i najneznatnija reč svoga jezika važnija je od najvećeg i najutvrđenijeg grada. Zemlje i gradovi se ne osvajaju samo mačevima, nego i jezicima. Tuđa reč je mnogo ubojitija od najubojitijeg metka. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko je tvojih reči ugasio i svojih poturio”

Ovim rečima se Stefan Nemanja obratio sinu Savi na smrtnom času u vidu zaveštanja. Da li njima treba kakav komentar?
M.Vučković

"Oteto od zaborava" OVDE


Dodajte komentar:

Vaš komentar je uspešno poslat i biće objavljen nakon odobrenja.
Dogodila se greška prilikom slanja komentara. Molimo pokušajte kasnije.
Facebook - BrusONLINE
YouTube - BrusONLINE